Isus u slikama svojih prispodoba razotkriva tajnu kraljevstva nebeskog. U takvom govoru on od slušatelja traži da promijeni svoje dotadašnje gledanje i zadobije novi uvid u stvarnost.
Današnje evanđelje, u kojem Isus govori o razlučivanju ovaca od jaraca, možda nam se čini grubim i teškim. Očekivali bismo da je takav oštar govor upravljen nekom okorjelom grešniku, grešnici, ili pak većoj skupini takvih. Međutim, već u prvoj rečenici evanđelja zapažamo kako Isus svoj govor o dolasku Sina Čovječjeg upućuje svojim učenicima, onima koji su s njim cijelo vrijeme, koji su ga pratili i slušali. Stoga riječi današnjeg evanđelja nisu za nekog drugog. One su upućene nama koji smo Kristovi sljedbenici i koji smo s njim na putu.
Promatrajući iz bližega Isusov život, primjetit ćemo kako njegovo djelovanje nije bilo spektakularno. Njegovi nastupi i govori nisu bili tjednima najavljivani, niti je Isus tražio velike pozornice i što veća mnoštva. Gotovo pa je prošao nezapaženo našom zemljom. Jer, toliki ga ne prepoznaše, toliki se ne obratiše. Nemiri i strahovi ostadoše i nakon njega sastavnice naših života. Zar Isusa danas ne slavimo kao Kralja svega stvorenja? Zašto onda nije sve podložno njegovoj volji? Ipak otkrivamo da Isus ne prestaje odvažno i uporno govoriti o svojem kraljevstvu i njegovu dolasku. To čini u mnoštvu slika iz svakodnevnog života. Najredovitije govori svojim najbližima - učenicima, na koje ozbiljno računa posebno kad ode s ovog svijeta. Stoga u njihovim srcima ustrajno rasplamsava oganj vjere, nade i ljubavi. Oni pak poslije Isusova odlaska taj žar prenose na pokoljenja nakon sebe. Od te topline i mi danas crpimo vjeru i snagu. Navezani na taj lanac srdaca, kojemu je Isus začetnik, otkrivamo da je Krist - kralj naših srdaca.
Dionik toga kraljevstva više nije nijem na vapaj gladnih, žednih, golih... Reći ćemo možda kako u našoj blizini, među rodbinom i prijateljima ne žive takvi. Međutim, ne osjetimo li se sami počesto gladni utjehe, žedni istine, goli zbog izgubljena dostojanstva? Neizbježni su takvi trenuci. Tada snagu jedino možemo crpiti iz vrela našeg srca u kojem se ostvaruje Kristovo kraljevstvo, jer on je još davno prije nas naše bolesti ponio, naše boli na se uzeo (Iz 53,4). Jedino srce koje je bezgranično može upoznati kraljevstvo koje nema granica. Ono i u trenucima kada se oko njega ruše ovozemna kraljevstva, nazidana na nevjeri i propadljivosti, ustrajno živi svoje kraljevstvo mira i ljubavi.
Kraljevstvo, koje se ostvaruje u srcu, naša je poveznica s Kristom. Ono je naša ulaznica za vječnost. Živeći Kristovo kraljevstvo darujemo nov smisao našem postojanju, kao što i nama Krist dade nov smisao. Odsjevajmo stoga svjetlom našega Kralja.
Krist nije uništio sva ovozemna kraljevstva kako bi dokazao svoju silu. On pokreće kraljevstvo srdaca koje se gotovo neprimjetno širi, ali bez prestanka raste. U tom procesu on računa na nas, jer mi smo učenici koji tim žarom osvjetljuju i ostvaruju Kristovo kraljevstvo. Ono se ne živi samo za sebe, već se nužno dariva drugome. Ono potiče srce do sebe. To kraljevstvo nije vezano samo uz raj i vječnost, ono je već među nama.
Promatrajući iz bližega Isusov život, primjetit ćemo kako njegovo djelovanje nije bilo spektakularno. Njegovi nastupi i govori nisu bili tjednima najavljivani, niti je Isus tražio velike pozornice i što veća mnoštva. Gotovo pa je prošao nezapaženo našom zemljom. Jer, toliki ga ne prepoznaše, toliki se ne obratiše. Nemiri i strahovi ostadoše i nakon njega sastavnice naših života. Zar Isusa danas ne slavimo kao Kralja svega stvorenja? Zašto onda nije sve podložno njegovoj volji? Ipak otkrivamo da Isus ne prestaje odvažno i uporno govoriti o svojem kraljevstvu i njegovu dolasku. To čini u mnoštvu slika iz svakodnevnog života. Najredovitije govori svojim najbližima - učenicima, na koje ozbiljno računa posebno kad ode s ovog svijeta. Stoga u njihovim srcima ustrajno rasplamsava oganj vjere, nade i ljubavi. Oni pak poslije Isusova odlaska taj žar prenose na pokoljenja nakon sebe. Od te topline i mi danas crpimo vjeru i snagu. Navezani na taj lanac srdaca, kojemu je Isus začetnik, otkrivamo da je Krist - kralj naših srdaca.
Dionik toga kraljevstva više nije nijem na vapaj gladnih, žednih, golih... Reći ćemo možda kako u našoj blizini, među rodbinom i prijateljima ne žive takvi. Međutim, ne osjetimo li se sami počesto gladni utjehe, žedni istine, goli zbog izgubljena dostojanstva? Neizbježni su takvi trenuci. Tada snagu jedino možemo crpiti iz vrela našeg srca u kojem se ostvaruje Kristovo kraljevstvo, jer on je još davno prije nas naše bolesti ponio, naše boli na se uzeo (Iz 53,4). Jedino srce koje je bezgranično može upoznati kraljevstvo koje nema granica. Ono i u trenucima kada se oko njega ruše ovozemna kraljevstva, nazidana na nevjeri i propadljivosti, ustrajno živi svoje kraljevstvo mira i ljubavi.
Kraljevstvo, koje se ostvaruje u srcu, naša je poveznica s Kristom. Ono je naša ulaznica za vječnost. Živeći Kristovo kraljevstvo darujemo nov smisao našem postojanju, kao što i nama Krist dade nov smisao. Odsjevajmo stoga svjetlom našega Kralja.
Krist nije uništio sva ovozemna kraljevstva kako bi dokazao svoju silu. On pokreće kraljevstvo srdaca koje se gotovo neprimjetno širi, ali bez prestanka raste. U tom procesu on računa na nas, jer mi smo učenici koji tim žarom osvjetljuju i ostvaruju Kristovo kraljevstvo. Ono se ne živi samo za sebe, već se nužno dariva drugome. Ono potiče srce do sebe. To kraljevstvo nije vezano samo uz raj i vječnost, ono je već među nama.
