Svijet treba ispružene ruke, a ne ispruženi jezik. Nikakvo pomagalo ne može nadomjestiti ljubav i milosrđe. Tvoje ruke su tvoje oruđe.
Nesumnjivo je da ljudi najbolje nauče nešto cijeniti kada to izgube. Iskustvo gubitka nečega je bolno jer je duboko. Iskustvo gubitka zasijeca naše biće i čini ga ranjivim i lomljivim. Gubitak nečega se ne može nadomjestiti tehničkim pomagalima. Gubitak traži cjelovitost, a do nje se dolazi samo preko osobe. Osoba koja ostane bez ruke uviđa kolika je vrijednost ruke. Nitko bolje ne može razumjeti kako je ostati bez ruku doli osoba koja ima to iskustvo. Važnost životnih područja cijenimo tek kada nam izmaknu.
Pred nas je danas stavljena prispodoba o milosrdnom Ocu. Jedna od najljepših Isusovih prispodoba koja nam pomaže shvatiti pravu sliku Boga, Boga ljubavi i milosrđa. Iako se ne spominje izričito, ono što me osobno dodiruje su Očeve ispružene ruke. Svojim rukama dodiruje, pokazuje, grli, potiče svoje sinove. Otac iz ljubavi koju ima u sebi tu ljubav iskazuje konkretno. Dodirom. Očeve ruke su te koje prihvaćaju bez obzira na težinu prijestupa ili količinu grijeha. Otac ne postavlja pitanja. On je ljubav koja sve opravdava. Plod te ljubavi je njegovo milosrđe. To je neshvatljiva tajna Očeva, ona koju nikada ne možemo dokučiti.
Otac, Bog koji je ljubav, poziva me da pogledam u svoje ruke. Kakve su moje ruke? Bez obzira na fizičke elemente ruku, jesu li moje ruke čiste? Jesu li moje ruke milosrdne? Iskazujem li ljubav i milosrđe svojim rukama? Isus, kojega je sveti Augustin vidio kao ispružene ruke u ovoj prispodobi, nam govori da će milosrđe zadobiti oni koji budu milosrdni (usp. Mt 5, 7). Isto nas tako potiče da budemo milosrdni kao što je naš Otac milosrdan (usp. Lk 6, 36).
Ovdje se Isus pokazuje kao ispružena Očeva ruka koja me potiče na milosrđe. Ne smije nam se dogoditi da preuzetno uzimamo milosrđe. Tražimo pravdu, opravdanja za grijehe i prijestupe, smatramo se pravednima, a bratu ili sestri ne možemo oprostiti... Neka se svatko zapita: kako gledam svoga bližnjega, brata ili sestru koji sa mnom boravi? Vidim li u njemu nekoga komu sam dužan iskazivati milosrđe ili se sve svede na farizejsko ja tebi, ti meni? Ako ne mogu oprostiti bratu koji danas nije na vrijeme obavio svoju dužnost, koji možda nije na vrijeme iznio kruh jer crkajem od gladi, kako ja mogu govoriti o milosrđu? Puna su nam usta Boga, treba ovako, treba onako, a u najsitnijim stvarima tražimo pravdu, sudimo i osuđujemo. Mi smo farizeji! Bolje bi bilo da se sakrijemo u zadnju klupu u crkvi i tučemo u prsa kajući se, nego da propovijedamo o milosrđu, a poslije ćemo zamjeriti braći jer se za vrijeme posvete darova nisu skladno poredali. U zadnjoj klupi bi bili autentičniji i vjerodostojniji...
Svijet treba ispružene ruke, a ne ispruženi jezik. Nikakvo pomagalo ne može nadomjestiti ljubav i milosrđe. Tvoje ruke su tvoje oruđe. Pogledaj ih još jedanput. One su sredstvo kojima ćeš ljudima iskazivati milosrđe i ljubav. Ako to ne možeš u najmanjim stvarima, ma tko će ti povjeriti velike? Pozvan si biti živa slika Očeva! Pozvan si biti ispružena ruka njegova! Pozvan si biti milosrdan! Samo ljubav ozdravlja čovjeka. Ljubav liječi. Samo ona može slomljeno tijelo ponovno učiniti cjelovitim. Pruži ruku i budi milosrdan! Ljubi! Ljubav ne traži svoje... Sve pokriva, sve vjeruje, ne zavidi, nikada ne prestaje... Molim te: LJUBI!