Božja vjernost prema nama ne zavisi o našoj vjernosti prema Njemu. Ne može od nas odustati. On nas je stvorio i stalo mu je do nas. Mi Njega ne uvjetujemo.
Vjera je jedan od najvećih Božjih darova ljudima. Vjera proizlazi iz slobode i ljubavi. Ponekad je puna strahova jer ne znamo što nam donosi put kojim idemo. Vjera je put u nepoznato. Kada nekom vjerujemo, spremni smo ga slijediti do kraja. Ne znamo što nas sve na tom putu čeka. Često se moramo odreći svega što imamo kako bismo pošli za onim što vjerujemo. Ponekada svoju vjernost moramo potvrditi životom i krvlju. Jedan od primjera koji mi pomaže potkrijepiti tu tvrdnju su sedmorica braće iz prvog čitanja današnje nedjelje. Ova braća nisu uzalud položila svoje živote. Imali su velik zalog vjere u to da će im Gospodin za njihovu žrtvu uzvratiti uskrsnućem. Zahvaljujući vjeri koju su imali, nisu se bojali ni smrti.
Pred nama je sami kraj godini vjere u kojoj smo bili pozvani produbiti svoju vjeru. No, kako produbiti vjeru ako ju nemamo? Svi smo svjesni toga da se u zadnjih par godina vjera iz puta u nepoznato pretvorila u tradiciju. U neku vrst naslijeđa. Jesmo li se spremni odreći svega poradi višeg cilja? Jesmo li spremni vjerovati? Reći ćemo da vjerujemo prijatelju. To je lijepo i hvale vrijedno. Ali, što je s Bogom? Vjerujemo li Njemu? Vjerujemo li u Njega? Jesmo li spremni našu vjeru braniti? Ne samo stavom i primjerom, nego i životom poput ove sedmorice braće?
Božja vjernost prema nama ne zavisi o našoj vjernosti prema Njemu. Ne može od nas odustati. On nas je stvorio i stalo mu je do nas. Mi Njega ne uvjetujemo. Bez obzira na to što nam je dao slobodu izbora da odaberemo kojim ćemo putem krenuti, nikada od nas ne odustaje, pa ni onda kada Ga odbijamo. Dok mi lutamo, On nas traži i zove natrag.
Ljudi većinom traže nešto opipljivo da bi (po)vjerovali. Uvijek nam je lakše (po)vjerovati ljudima nego Bogu. Razumljivo je to. Još uvijek nismo spremni za borbu s nepoznatim. Za takvu borbu potrebna je odluka. U takvoj borbi ne znamo što nas očekuje. S kim ćemo se susresti? Protiv koga ćemo se boriti? Koliko će ta borba trajati? Kako će na kraju završiti? Naravno, ta borba nije javna i nikada neće biti. Ta se borba odvija u čovjeku. Većinom je to borba protiv nas samih. Borba „mene“ koje želi proživjeti ovaj život jer je ipak samo jedan, protiv onoga „mene“ koje želi vjerovati jer zna da postoji nešto više od ljudi. Zna da je od nečega postalo i da se tome vraća. U toj borbi se duh bori protiv tijela kako i sam Apostol kaže. Da bismo vjerovali, moramo ulagati u duh. U „ono“ što je povezano s Bogom i što je iz Njega izišlo.
Samo uz pomoć vjere možemo ljubiti, ali i uz pomoć Ljubavi možemo vjerovati. Zašto je Ljubav napisano velikim slovom? Ovdje nisam mislio na ljubav kao na osjećaj ili dar kojim možemo produbiti međusobne odnose s drugima i tako olakšati hod jedni drugima, nego na najveći dar koji nam je Bog mogao dati. Vlastitoga Sina na križu kako bi ljudi zavrijedili život. Ljudima je teško dokazati da ih voliš. Bog je to znao. Zato je „morao“ učiniti ono što je promijenilo tijek povijesti.
Od toga trenutka, od Golgote, ljudi su živjeli u sumnji. Ali, Bogu su bila potrebna tri dana da razbije tu sumnju. Naravno, mogao je On to riješiti odmah, ali, želio je da vidimo kako je to kad Ga nema. Nakon tri dana dobili smo Život. Uskrsnućem svoga Sina od mrtvih pokazao nam je kojim nam je Putem ići.
U vjeri moramo hoditi, boriti se sa samim sobom, pročišćavati se, nositi svoj križ. U trenutku smrti bit ćemo zajedno s Kristom na križu, i zahvaljujući vjeri i ustrajnom hodu s Kristom u vjeri nakon križa nas očekuje Uskrs našega života.
Jesmo li spremni na tu borbu i put u nepoznato? Hoćemo li se izboriti za vlastiti Uskrs? Potrebno je samo vjerovati. Jesmo li poput pismoznanca iz današnjeg Evanđelja, ili ipak vjerujemo u uskrsnuće? Iskušavamo li i mi Isusa ili smo ipak spremni svoju vjeru potvrditi životom?
