Put nas poziva na nove korake, na otkrivanje novih obzorja i suputnika. Prošle korake treba ostavljati. Put nam omogućava uvijek iznova spoznati Boga, u novim prilikama.
Pred nas je, u čitanjima druge nedjelje došašća, na zamahu nove liturgijske godine, stavljen put kao jedan od najsnažnijih motiva cijele biblijske spasopovijesti. Put je za Izaiju, u prvome čitanju, susretište Izraela, željna slobode zbog babilonskog ropstva, i Boga koji je snažan, brižljiv, koji nagrađuje i daje počinak. Budući da Božja prisutnost visoko nadmašuje očekivanje ispaćenoga naroda, prorok snažno ističe pripravu za taj susret. Prorok otvara pogled u bolju budućnost. Prorok vidi ono za što je drugima pogled zatvoren. Prorok gleda bolnu sadašnjost Božjim pogledom utjehe. Patničko iskustvo ne daje vidjeti stvarnost pravim očima. Ima neprohodnih i nepreglednih bregova čovjekova iskustva koji ne daju vidjeti Božju snagu. Krivnja oduzima ljepotu našega čovještva, ali i bitno umanjuje sliku Boga. Vjerujemo li još u Boga koji nas iz naših ropstava nosi u svome naručju, u novi život?
U Evanđelju narod priznaje grijehe a Ivan skida terete i tako omogućuje bolju budućnost u susretu s Bogom po Isusovoj osobi. Ivan djeluje u samoći pustinje, ondje gdje se pripravlja put Gospodinu. Marko osobito razvija govor o putu. Važne događaje u Isusovu životu smješta na put, na onaj koji vodi do Jeruzalema. Taj put počinje Petrovom ispovijedi u Isusa kao Sina Božjega, nastavlja se preobraženjem i objavljenjem slave, Isusovim čudesima, najavama o muci i smrti i u konačnici završava dolaskom u Jeruzalem gdje se događa vrhunac njegova života, u predanju. Na putu, po Marku, otkrivamo Isusa, njegovu čudesnu snagu ali i ustrajan naum po kojemu se predaje.
Put nas poziva na nove korake, na otkrivanje novih obzorja i suputnika. Prošle korake treba ostavljati. Put nam omogućava uvijek iznova spoznati Boga, u novim prilikama. Ne možemo reći da ga posjedujemo. U nasljedovanju ga otkrivamo, ali kao onoga koji je uvijek ispred nas. Vidimo ga s leđa. Svaki pravi korak vodi do njega i otkriva ga iznova kao snažna, brižljiva, kao onoga koji daje počinak. Danas, kada smo pozvani svojim izborima preuzeti odgovornost za budućnost, pitamo se jesmo li spremni ispisati nove stranice suputništva s čovječanstvom ili se samo dičimo da kao Kristova Crkva imamo slavnu prošlost i dvijetisućljetno putovanje? Reče mislitelj kako tradicija ima smisla samo ako si sam napredovao.
Možemo se tako često poistovjetiti s izraelskim narodom u Babilonu. Znamo da je nešto veliko biti Njegov, ali nas krivnja pritišće. Slušamo teške optužbe o našoj nemoći i neautentičnosti. Zatvoreni u babilonsku tamnicu, a pozvani na raskrižja života. Oči i srce dopiru samo do zidova. Pozvani agirati, često samo reagiramo. Pozvani stvarati novi život, a odumiremo. Zar zbilja ne izlazimo na kraj s pitanjem suputnika koji traže obrazloženje naše nade? Isus, čiji dolazak iščekujemo, stvara ognjište za umorne i opterećene, za sve ostavljene pored puta. Zar naši putovi zaobilaze takve? Živimo li u sustavima sigurne vjere u kojima nedostaje radosti susreta i iznenađenja drugim i drukčijim životima? Kršćanski život ne smije biti siguran, osiguran. Ne posjedujemo Boga. Vidimo ga samo s leđa. Stoga smo pozvani na putove i raskrižja kako bismo Ga uvijek iznova otkrili.
U visu nova zvijezda sja, od rana da nas ozdravlja. To Bog nam šalje Jaganjca, da briše naše dugove... Isus uvijek iznova dolazi u naš život. On žudi za nama. Za euharistijskim stolom ostavljamo ropstvo, ono čega nam se najteže odreći, a zauzvrat dobivamo novi život. Potom odlazimo na putove života kao nosioci mira i utjehe jer znamo da Bog dolazi ususret svakoj našoj izgubljenosti i podiže nas. Bog dolazi...
