Daj mir, Gospodine, onima što se u te uzdaju, da se proroci tvoji pokažu istiniti. Usliši molitve slugu svojih, Izraela puka svoga. Usp.Sir 36,18
Glavna tema danasnjih Svetopisamskih čitanja je ljudsko ostavljanje samoga Boga na jednoj strani i Božja neizmjerna ljubav i milosrđe prema čovjeku na drugoj strani.
U prvom čitanju imamo događaj koji se zbio na Sinaju. Narod koji je Bog vodio skrenuo je sa pravog puta. Sebi su načinili lik teleta u podnožju Sinaja pred kojim su se klanjali. Na njihov čin antropomorfno prikazni Bog je bio ljut i na neki način razočaran. Mosije moli milost za narodu na što se Bog ražalio te odustao od svoje prijetnje koju je izrekao. U naše današnje vrijeme imamo Božiji narod, ljude kršćane koji su i katolici a imaju nekog svog boga. Kad se sa njima uđe u razgovor o nekoj temi može se primjetit da to što oni štuju veoma se razlikuje sa Bogom o kojem govori Krist u evanđeljima. Taj njihov bog je neke vrste teleta kojeg su sami sebi stvorili i ne dopuštaju sebi pravu istinu. On je plod ne njihvog napora u traganju za Njim nego je plod ili izraz njihovih sebičnih želja i nagona. Od kršćanstva se uzima samo ono što je kome potrebno. Dok će nekima to biti samo puka tradicija drugima će to biti pro forma. Jednoj skupini ljudi to je privatna stvar ali ipak postoji i druga skupina ljudi koja poznaje pravog Boga kojim je on život. Taj Bog je istiniti Bog. Bog kojega je moguće susresti u Svetom pismu, u zajednici ljudi Crkvi, u bratu čovjeku.
Drugo čitanje donosi nam danas drugo pismo sv. Pavla Timoteju. U njemu sv. Pavao zahvaljuje Bogu na milosti, snazi. U tome svom pismu posebno ističe Božje milosrđe koje je posebno iskusio u svome životu. Pavlu se dogodio poseban susret sa Kraljem vjekova a nam je to pruženi primjer, primjer koji nam pokazuje da je Gospodina moguće susresti onima koji za njim tragaju.
Današnje evanđelje donosi nam tri prispodobe o tri gubitka i tri pronalaska odnosno praštanja. Farizeji predbacuju Isusu da se druži sa grešnicima na što on odgovara prispodobama. U prvim dvjema prispodobama o gubitku ovce i drahme uzetih zajedno i sa oživljenjem sina možemo gledati izgubljene ljudske egzistencije. Isto tako možemo gledati u svjetlu oca koji prašta i lik pastira i domaćice kao one likove koji praštaju.
Prva prispodoba slika je Gospodina Boga kao pastira koji traži sve dok ne nađe svoju izgubljenu ovcu, tj. svoj izabrani židovski narod. Inicijativa se nalazi na strani onoga koji je uvrijeđen a u ovom slučaju to je Bog. On traga za svojim stadom kroz povijest što ima svoj vrhunac u Mesiji.
Prispodoba o drahmi govori o slučaju kad sami nekog povrijedimo, a ta nam osoba nešto znači, svjesni samo njene vrijednosti za naš život. Ovdje je poraštanje prikazano kao uvijet za radosno življenje, i prikazano je slikom pometanja i sređivanja vlastitog doma.
Treća prispodoba o izgubljenom sinu slika je svjesnog i samovoljnog grešnika. Oprostitelju ne preostaje drugo nego samo čekati da osoba sama dođe pameti. Otac je slika Boga a njegovi sinovi smo mi ljudi. Rasipni sin se vraća obraćen u očev dom i moli za oprost. Otac ne pita za prošlost, niti njemu nanesene uvrede nogo grli sina bezuvjetno. Otac ga je pustio da ode. On je ostao i čuvao je dom jer je znao da ništa drugo ne treba činiti jer njegov sin ima slobodu djeteta Božjega.
Ove prispodobe govore nam o našem Bogu koji je silan u ljubavi prema čovjeku, čovjeku kojega stalno poziva na život, život u punini do kojega se dolazi Božjim praštanjem i uzvraćanjem ljubavi na ljubav.
Ljubit ću te, kruno prava,
Ljubit ću te Boga svog;
Ljubit ću te zabadava,
Iz najvećeg jada zlog;
Ljubit ću te, svoje sunce,
dok ne pukne moje srce.
Angelus Silesius
U prvom čitanju imamo događaj koji se zbio na Sinaju. Narod koji je Bog vodio skrenuo je sa pravog puta. Sebi su načinili lik teleta u podnožju Sinaja pred kojim su se klanjali. Na njihov čin antropomorfno prikazni Bog je bio ljut i na neki način razočaran. Mosije moli milost za narodu na što se Bog ražalio te odustao od svoje prijetnje koju je izrekao. U naše današnje vrijeme imamo Božiji narod, ljude kršćane koji su i katolici a imaju nekog svog boga. Kad se sa njima uđe u razgovor o nekoj temi može se primjetit da to što oni štuju veoma se razlikuje sa Bogom o kojem govori Krist u evanđeljima. Taj njihov bog je neke vrste teleta kojeg su sami sebi stvorili i ne dopuštaju sebi pravu istinu. On je plod ne njihvog napora u traganju za Njim nego je plod ili izraz njihovih sebičnih želja i nagona. Od kršćanstva se uzima samo ono što je kome potrebno. Dok će nekima to biti samo puka tradicija drugima će to biti pro forma. Jednoj skupini ljudi to je privatna stvar ali ipak postoji i druga skupina ljudi koja poznaje pravog Boga kojim je on život. Taj Bog je istiniti Bog. Bog kojega je moguće susresti u Svetom pismu, u zajednici ljudi Crkvi, u bratu čovjeku.
Drugo čitanje donosi nam danas drugo pismo sv. Pavla Timoteju. U njemu sv. Pavao zahvaljuje Bogu na milosti, snazi. U tome svom pismu posebno ističe Božje milosrđe koje je posebno iskusio u svome životu. Pavlu se dogodio poseban susret sa Kraljem vjekova a nam je to pruženi primjer, primjer koji nam pokazuje da je Gospodina moguće susresti onima koji za njim tragaju.
Današnje evanđelje donosi nam tri prispodobe o tri gubitka i tri pronalaska odnosno praštanja. Farizeji predbacuju Isusu da se druži sa grešnicima na što on odgovara prispodobama. U prvim dvjema prispodobama o gubitku ovce i drahme uzetih zajedno i sa oživljenjem sina možemo gledati izgubljene ljudske egzistencije. Isto tako možemo gledati u svjetlu oca koji prašta i lik pastira i domaćice kao one likove koji praštaju.
Prva prispodoba slika je Gospodina Boga kao pastira koji traži sve dok ne nađe svoju izgubljenu ovcu, tj. svoj izabrani židovski narod. Inicijativa se nalazi na strani onoga koji je uvrijeđen a u ovom slučaju to je Bog. On traga za svojim stadom kroz povijest što ima svoj vrhunac u Mesiji.
Prispodoba o drahmi govori o slučaju kad sami nekog povrijedimo, a ta nam osoba nešto znači, svjesni samo njene vrijednosti za naš život. Ovdje je poraštanje prikazano kao uvijet za radosno življenje, i prikazano je slikom pometanja i sređivanja vlastitog doma.
Treća prispodoba o izgubljenom sinu slika je svjesnog i samovoljnog grešnika. Oprostitelju ne preostaje drugo nego samo čekati da osoba sama dođe pameti. Otac je slika Boga a njegovi sinovi smo mi ljudi. Rasipni sin se vraća obraćen u očev dom i moli za oprost. Otac ne pita za prošlost, niti njemu nanesene uvrede nogo grli sina bezuvjetno. Otac ga je pustio da ode. On je ostao i čuvao je dom jer je znao da ništa drugo ne treba činiti jer njegov sin ima slobodu djeteta Božjega.
Ove prispodobe govore nam o našem Bogu koji je silan u ljubavi prema čovjeku, čovjeku kojega stalno poziva na život, život u punini do kojega se dolazi Božjim praštanjem i uzvraćanjem ljubavi na ljubav.
Ljubit ću te, kruno prava,
Ljubit ću te Boga svog;
Ljubit ću te zabadava,
Iz najvećeg jada zlog;
Ljubit ću te, svoje sunce,
dok ne pukne moje srce.
Angelus Silesius
