Snažnije nego u euforiji ili lijepim osjećajima, mene će kroz napor služenja u ljubavi današnje riječi iz Evanđelja dotaknuti. Nije smisao u tuzi ili nezadovoljstvu. Isus želi da imamo puninu radosti u sebi.
Ove riječi me podsjećaju na molitvu, prije rastanka, kad želiš cijeloga sebe dati i srce podijeliti kako bi voljena osoba bila čuvana i potpuno sretna. Isus na kraju govori kako za nas posvećuje samoga sebe da i mi budemo posvećeni u istini. Posvećivanje bi značilo „učiniti svetim.“ Isus koji je posve Očev, svet, moli Oca da i mi budemo sveti zajedno s njim. Posvećenjem nas Isus želi tako tijesno priviti uza se, kako bismo bili pridržani samo njemu, kao što se on potpuno dao za nas.
Sad opet prvotno pitanje, kako se ne bi srce ispunilo radošću kad ovo čujemo? Činjenica je da mi kršćani ostajemo ravnodušni na Isusove riječi. Na ove također. Ako gledam u sebe i oko sebe onda vidim više tugu i nezadovoljstvo umjesto punine radosti. Tražeći uzrok, prvenstveno u sebi, vidim kako nerijetko shvaćam svoje kršćanstvo više kao privilegij, umjesto kao dužnost.
Privilegij bi značilo da imam prava i dostojanstvo veće od drugih. Međutim, svi ljudi imaju isto dostojanstvo. Bog u Starome zavjetu nije izabrao Izrael jer su bili najbrojniji ili najsnažniji, nego jer su bili najmanji i najslabiji. Također je Gospodin učio svoje proroke da pate zajedno s njim, a ne da budu najmoćniji pred narodom i svojom voljom čine nasilje kao što je to učinio Ilija, pobivši Baalove svećenike, ili Jona koji je želio propast Ninive. Bog ih suprotno poučava; prihvaćanje svoje malenosti i slabosti, ne kako bi ih to ponižavalo, nego kako bi vidjeli veličinu Božju u svome životu. A patnja zajedno s Bogom podnošena daje uvijek iznova prostora za oprost, i priliku svakom čovjeku za ponovni pokušaj i povratak na put Božji. Zato vidim da je logika koja mi se nameće iznutra dužnost služenja u realnosti i slabosti, a ne lažni privilegij gospodarenja u moći.
Služenje traži napor. Sveti Ivan je napisao da smo dužni ljubiti jedni druge ako je Bog nas ljubio. Ako želim ući u prostor prepoznavanja Boga, ako želim prepoznati djelovanje Duha Svetoga, onda trebam na sebe uzeti napor dužnosti ljubavi prema braći kroz sve sitnice svakodnevnice.
Snažnije nego u euforiji ili lijepim osjećajima, mene će kroz napor služenja u ljubavi današnje riječi iz Evanđelja dotaknuti. Nije smisao u tuzi ili nezadovoljstvu. Isus želi da imamo puninu radosti u sebi. Isus moli Oca da budemo skupa s njima. Zato je potrebno poći za Isusom putem koji ispunjava, ali je težak za osjetila. Putem služenja kao što je on došao služiti. Putem ljubavi i kad je teško. Putem radosne svijesti Očeve ljubavi. Putem slobode djece Božje. Putem Isusova povjerenja koji i u najtežim trenucima muke, vjeruje u ljubav Očevu i sve to podnosi u molitvi, čekanju i šutnji.
