Okupimo se na molitvu kao zajednica, a i kao pojedinci te podijelimo s apostolima ovo čudesno iskustvo. I uvijek se sjetimo da je Marija jedno s nama te da s nama moli i razmatra kao što je to činila s apostolima u one dane i u ono vrijeme.
(Iv 17, 20-26)
U razdoblju smo između Uzašašća i Duhova. Učenici su doživjeli pravu „pustolovinu“ – toliko im se toga izdešavalo od onog trenutka kad ih je Isus pozvao da ga slijede. Vrhunac je bio u Isusovoj smrti i uskrsnuću. Kad su mislili da je mrtav, da je sve bilo uzalud, kad su bili razočarani, u strahu, neispunjeni, bez nade, Isus se pojavljuje među njima živ, tri dana nakon svoje smrti. Teško je povjerovati. Šok je to, a opet radost. Neostvarivo je ostvareno, neočekivano dočekano, nezamislivo uprisutnjeno. To su sve događaji koji bi duboko djelovali na nekog čovjeka. Možemo li pojmiti to? To su iskustva koja potresaju, koja dubinski mijenjaju. Čovjeka susreti i iskustva mijenjaju. Često se može čuti ljude kako govore: „Da mi je sadašnja pamet, ne bih tako uradio“ ili „malo bih drugačije“. Piscu se knjiga čini kompletna, dovršena u vremenu kad je napiše (inače je ne bi objavio), ali nakon nekog vremena većina bi nešto dodala ili drukčije napisala ili nešto promijenila. Kad bi to pisac uradio vjerujem da bi nakon nekog vremena ponovo našao posla oko drugog izdanja jer to je život – iskustvo se produbljuje, susreti nadograđuju, mišljenja i stavovi se mijenjaju.
Iskustvo umrlog i uskrslog Bogočovjeka okrenulo je život apostola za „360 stupnjeva“. Bilo je to nešto novo, nešto nepoznato, vrhunac jedne priča, a opet novi početak. To im je trebalo; i nama to treba, a Isus to zna. S njima je jeo i pio, doticali su ga. Razgovarao je s njima, upućivao u ova otajstva, u ovaj slatki misterij njihova i našega spasenja te ih postepeno ozdravljao, obnavljao te zacrtao novi cilj kojemu će odsada težiti. Ne može se, uistinu, čovjek nadiviti ljepoti Božjeg plana za njih, za nas. Pred samo uzašašće Isus im jasno govori: „Primit ćete snagu Duha Svetog koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj, 1, 8). Kad je uzašao k Ocu, oni se vratiše u Jeruzalem s velikom radosti te blagoslivljahu Boga (usp. Luk, 24, 52). Crkva uvijek iznova proživljava ova otajstva te kršćani nastoje svake godine dodatno produbiti evanđeoski život i ove događaje u svom životu. Sada se dakle svatko od nas nalazi u tom vremenu od Uzašašća do Duhova, kao i apostoli. Ovo iskustvo nije rezervirano samo za apostole jer kako bi inače trebali biti svjedoci a da nismo pozvani proživjeti to isto? Ako nisi ništa iskusio, doživio, čega ćeš onda biti svjedok?
U evanđelju ove nedjelje čitamo kako se Isus sjeća i nas, misli i na nas: „Oče sveti, ne molim te samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene.“ (Iv 17,10) Apostolski navještaj prenosio se godinama, širio i stigao do mene i do tebe. Pri tom nije izgubio na važnosti niti se Gospodinove riječi i zakoni manje odnose na nas. Isus moli „da svi budu jedno kao ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.“ ( Iv 17, 21) Isus nas želi sjediniti s apostolima, naše poslanje s njihovim, a sve nas zajedno s njim i s našim nebeskim Ocem. Ovih devet dana obilježeno je ponovnim razmatranjem svega što nam je Isus učinio. Ova devetnica je vrijeme razmatranja Božjeg poziva i poslanja upućenog nama. Ova devetnica vrijeme je intenzivne molitve za dar Duha Svetoga, priprema za rođendan Crkve. Apostoli, žene, Marija i ostali učenici zajedno su razmatrali i molili kroz ovih devet dana strpljivo čekajući Obećanje – Duha.
Okupimo se na molitvu kao zajednica, a i kao pojedinci te podijelimo s apostolima ovo čudesno iskustvo. I uvijek se sjetimo da je Marija jedno s nama te da s nama moli i razmatra kao što je to činila s apostolima u one dane i u ono vrijeme.
