Dati Isusu naše stvari - muke, boli, promašaje i grijehe - samo je ipak prvi čin. Od dati mora se prijeći odmah, u pričesti, na primiti. Primiti ništa manje nego Kristovu svetost!
Sveukupna stvarnost našega života je obilježena djelovanjem. Iako su različite djelatne sposobnosti, ipak su svi usmjereni nekom djelovanju. Djelovanje varira od dobrog ka zlome. Kao kršćani smo pozvani na dobro. Stoga i svo naše djelovanje treba ići u tom smjeru. U smjeru dobra. Međutim, i mi koji želimo činiti dobro, suočavamo se s činjenicom da nam to ne uspijeva uvijek. Nešto se ispreplete na našim životnim putovima tako da ne uspijemo ostvariti sve što smo zamislili, iako smo mislili dobro. U pitanju da li je to Božja volja, može se pronaći odgovor. Naše djelovanje treba izvirati iz Božje volje za nas i druge, a ne iz vlastitih želja i pobuda.
Naše djelovanje mora biti usmjereno prema Njemu, Isusu Kristu, iz kojeg sve izvire i kojemu sve smjera. I upravo se od Njega učimo djelovati. Učimo se Njemu dati i od Njega primiti. Ta čudesnost se događa u otajstvu euharistije, sakramentu neizmjerne ljubavi. »Dati Isusu naše stvari - muke, boli, promašaje i grijehe - samo je ipak prvi čin. Od dati mora se prijeći odmah, u pričesti, na primiti. Primiti ništa manje nego Kristovu svetost! Ako ne učinimo ovaj »pothvat smjelosti«, nećemo nikad razumjeti »čudesnost« euharistije.« (Raniero Cantalamessa). Stoga, nema opravdanja za nedolazak pred Njega, nema opravdanja za nedostatak vremena za susret s Isusom. Svako opravdanje je manjkavo, lažno. Izraz je nevjere. Nitko na ovome svijetu ne daje što Bog daje. Nitko na ovome svijetu ne ljubi kao što Bog ljubi. Onaj tko vjeruje to zna. Istinski vjernik zna da vrijeme provedeno pred Njim i s Njim nije izgubljeno vrijeme. To je dobiveno vrijeme. Povlašteno vrijeme primanja milosti.
U tihoj i šutljivoj molitvi pred Njim, u primanju i blagovanju Njegova tijela trebamo pronalaziti uporište, snagu i jakost za svakodnevni život. Pred Njim se učimo hrabrosti nedjelovanja jer mu dopuštamo da nam On govori. Ta se hrabrost sastoji u budnom osluškivanju Njegove riječi, poticaja Njegova Duha koji nam daje novu snagu za život. Iz te hrabrosti nedjelovanja dolazimo do pravog djelovanja, onoga koje je prožeto plodnim i ispunjenim stvarnostima. U tom hrabrom osluškivanju upijamo ono što sam Krist od nas traži i iziskuje. Naše osluškivanju se događa između dva srca: našega koje vapi za ispunjenjem i Kristova koje nas jedino može ispuniti. Moleći da On naše srce učini po svome Srcu mi molimo da živimo i djelujemo onako kako je On živio i djelovao.
Ukoliko želimo da naš život postane plodonosan i djelotvoran, susret s Isusom je potreban. Tamo gdje nedostaje ova potreba dolazi do mnogih nepotrebnih stvarnosti koje samo mogu opteretiti i zarobiti naše živote. Ono što te ne vodi Isusu, ne vodi te nigdje. Potrebno je shvatiti ovu hrabrost nedjelovanja, ovo povlašteno vrijeme za susret s Gospodinom. Jedino tu može doći do odnosa između ja – Ti, do odnosa između dati i primiti. Tijelovo nam je izvrsna prigoda za shvaćanje ove stvarnosti. U tom hrabrom nedjelovanju učimo se djelovati po Božjoj volji. Dajmo Gospodinu same sebe, bez zadrške i skrivanja, kako bi On, po svojoj milosti učinio naša srca po Srcu svome i obdario nas novim poletom i žarom za ispunjavanjem Njegove volje. Neka naša spremnost na izvršavanje Njegove volje bude potpuna i puna ljubavi.