Prošlih nekoliko tjedana, kroz hod u korizmi, kršćani donose razne odluke kako će izvršiti nešto, ili se odreći nečega. Neuspjeh vjerojatno nije izostajao. Međutim, i to nije razlog očajavanju ili obeshrabrenju. Život je vezan uz padove, a neuspjesi su, kao i uspjesi, sastavni dio života.
Za razliku od evanđelista Mateja, Marka i Luke koji u današnjem izvješću ističu večeru Gospodnju, Ivan naglašava drugi događaj - pranje nogu. Ustanovljenjem euharistije Isus ostaje među nama pod prilikama kruha i vina. Pranjem nogu on ostaje među nama prepoznatljiv u služenju i ljubavi prema bližnjemu.
Isusov čin pranja nogu učenicima je bio neshvatljiv jer je to bila dužnost roba, a njima Isus nije rob, nego Gospodin. On njima pokazuje da je upravo to pranje nogu znak njegova života. On je došao služiti; bio je i darivatelj i dar. Sada kad je došao posljednji čas, Isus pokazuje još jednom ono što je životom učio: „Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ (Iv 13, 14-15)
Budući da Petar ne prepoznaje Isusa u tom činu, on odbija da mu Gospodin pere noge. Odgovori mu Isus: „Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.“ (Iv 13, 7) Tek nakon uskrsnuća i primanja Duha Svetoga Petar će prepoznati Isusa u tom činu i nastaviti rast u vjeri i spoznaji. Kakav bi bio odgovor kad bismo pitali koliko kršćana vjeruje u Isusovu prisutnost u euharistiji? Ili zašto slavlje mise ne sliči slavlju, nego više obvezi doći jednom tjedno u crkvu, jer se to od malih nogu čini? Je li prisutna svijest veličajnosti slavlja euharistije? Možda je odgovor na ova pitanja negativan, ali ipak nije razlog za očajavanje i obeshrabrivanje. Kao Petar, i mi smo pozvani biti strpljivi za rast, uvijek prisutni uz Isusa. Premda možda još ne doživljavamo i ne vjerujemo da je Isus stvarno tu, da je stvarno živ, budimo uz njega, bdijmo, čekajući na djelovanje Duha Svetoga da nas postupno uvede u svu istinu.
Uza svoju nestrpljivost, Petar želi i pokazati Isusu da može sam uspjeti, i to bez odgađanja. On samoinicijativno odvraća Isusa da mu opere noge, jer on želi svojom silom biti do kraja vjeran, želi svojim snagama ustrajati uz Isusa. Ali, Isus mu drugačije pokazuje. Svjestan da čovjek pada, da će i Petar pasti, pokazuje mu kako je povjerenje i pouzdanje u Božju svemoć važnije. On želi da Petar dopusti da mu Bog opere noge, da uvidi da Bog prvi dolazi i spasava, a ne ljudska snaga. Prošlih nekoliko tjedana, kroz hod u korizmi, kršćani donose razne odluke kako će izvršiti nešto, ili se odreći nečega. Neuspjeh vjerojatno nije izostajao. Međutim, i to nije razlog očajavanju ili obeshrabrenju. Život je vezan uz padove, a neuspjesi su, kao i uspjesi, sastavni dio života. Ali u padu možemo Boga susresti, povjerenjem u njegovu svemoć i brigu, pa onda i pad postaje uspon, a neuspjeh postaje uspjeh. Uvijek je prisutna želja, kao kod Petra, htjeti vlastitim snagama sve uspjeti, i onda kad dođe pad slijedi razočaranje. Međutim, smijemo zavoljeti istinu vlastite manjkavosti, prihvatiti i poraz i pad, imajući na umu da što je čovjeku nemoguće to je Bogu moguće. Pouzdanjem u Boga pobjeđujemo, ma što god nam se našlo na životnom putu. Uspjeh neće uzoholiti, a neuspjeh neće dovesti do očaja. Preko neuspjeha možemo izgraditi veće milosrđe prema sebi i drugima, ako su oči uvijek uprte u milost Božju te u svemu njega promatraju.
Gospodin Petru daje priliku shvaćanja da treba vrijeme za sazrijevanje, i da Bog uvijek prvi ljubi. Sam Petar ima biti strpljivo prisutan uz njega i činiti što je on činio. Božja ljubav nije izazvana našim trudom, nego je Bog prvi došao bezuvjetnom ljubavlju i dao sebe. Ljubav njegova izaziva ljubav i potiče na djelovanje, na odgovor, na žrtvu i darivanje sebe. Bdijmo, tražimo, rastimo u povjerenju uz Isusa Krista u euharistiji i služenju drugima kao što je on to činio. Tu ga susrećemo i darom bivamo „ojačani po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka, da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu, da se ispunite do sve Punine Božje.“ (Ef 3, 16-19)
Isusov čin pranja nogu učenicima je bio neshvatljiv jer je to bila dužnost roba, a njima Isus nije rob, nego Gospodin. On njima pokazuje da je upravo to pranje nogu znak njegova života. On je došao služiti; bio je i darivatelj i dar. Sada kad je došao posljednji čas, Isus pokazuje još jednom ono što je životom učio: „Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ (Iv 13, 14-15)
Budući da Petar ne prepoznaje Isusa u tom činu, on odbija da mu Gospodin pere noge. Odgovori mu Isus: „Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.“ (Iv 13, 7) Tek nakon uskrsnuća i primanja Duha Svetoga Petar će prepoznati Isusa u tom činu i nastaviti rast u vjeri i spoznaji. Kakav bi bio odgovor kad bismo pitali koliko kršćana vjeruje u Isusovu prisutnost u euharistiji? Ili zašto slavlje mise ne sliči slavlju, nego više obvezi doći jednom tjedno u crkvu, jer se to od malih nogu čini? Je li prisutna svijest veličajnosti slavlja euharistije? Možda je odgovor na ova pitanja negativan, ali ipak nije razlog za očajavanje i obeshrabrivanje. Kao Petar, i mi smo pozvani biti strpljivi za rast, uvijek prisutni uz Isusa. Premda možda još ne doživljavamo i ne vjerujemo da je Isus stvarno tu, da je stvarno živ, budimo uz njega, bdijmo, čekajući na djelovanje Duha Svetoga da nas postupno uvede u svu istinu.
Uza svoju nestrpljivost, Petar želi i pokazati Isusu da može sam uspjeti, i to bez odgađanja. On samoinicijativno odvraća Isusa da mu opere noge, jer on želi svojom silom biti do kraja vjeran, želi svojim snagama ustrajati uz Isusa. Ali, Isus mu drugačije pokazuje. Svjestan da čovjek pada, da će i Petar pasti, pokazuje mu kako je povjerenje i pouzdanje u Božju svemoć važnije. On želi da Petar dopusti da mu Bog opere noge, da uvidi da Bog prvi dolazi i spasava, a ne ljudska snaga. Prošlih nekoliko tjedana, kroz hod u korizmi, kršćani donose razne odluke kako će izvršiti nešto, ili se odreći nečega. Neuspjeh vjerojatno nije izostajao. Međutim, i to nije razlog očajavanju ili obeshrabrenju. Život je vezan uz padove, a neuspjesi su, kao i uspjesi, sastavni dio života. Ali u padu možemo Boga susresti, povjerenjem u njegovu svemoć i brigu, pa onda i pad postaje uspon, a neuspjeh postaje uspjeh. Uvijek je prisutna želja, kao kod Petra, htjeti vlastitim snagama sve uspjeti, i onda kad dođe pad slijedi razočaranje. Međutim, smijemo zavoljeti istinu vlastite manjkavosti, prihvatiti i poraz i pad, imajući na umu da što je čovjeku nemoguće to je Bogu moguće. Pouzdanjem u Boga pobjeđujemo, ma što god nam se našlo na životnom putu. Uspjeh neće uzoholiti, a neuspjeh neće dovesti do očaja. Preko neuspjeha možemo izgraditi veće milosrđe prema sebi i drugima, ako su oči uvijek uprte u milost Božju te u svemu njega promatraju.
Gospodin Petru daje priliku shvaćanja da treba vrijeme za sazrijevanje, i da Bog uvijek prvi ljubi. Sam Petar ima biti strpljivo prisutan uz njega i činiti što je on činio. Božja ljubav nije izazvana našim trudom, nego je Bog prvi došao bezuvjetnom ljubavlju i dao sebe. Ljubav njegova izaziva ljubav i potiče na djelovanje, na odgovor, na žrtvu i darivanje sebe. Bdijmo, tražimo, rastimo u povjerenju uz Isusa Krista u euharistiji i služenju drugima kao što je on to činio. Tu ga susrećemo i darom bivamo „ojačani po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka, da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu, da se ispunite do sve Punine Božje.“ (Ef 3, 16-19)
