Zaista, vječni Cvijet poslao je svoje Sjeme da pavši na zemlju umre, donese obilan plod te svi procvjetamo na Njegovu sliku. Zato cvjetnica.
Lk 19, 28-40
Isuse, znao si da je ovo tvoje zadnje uspinjanje prema Jeruzalemu, barem ovom zemaljskom. Narod nije znao da su to tvoji posljednji dani pa čak ni farizeji koji su gledali kako da te ubiju. Isuse, kako si? Kako si se tada osjećao? Cijeli si svoj zemaljski život, zemaljsko postojanje posvetio ljudima. Svoje vrijeme, svoje tijelo, svoje srce si predao ljudima. Htio si čovjeka. Žudio si ga. Ne može se ni reći koliko. Pričaj mi Isuse, o molim te, pričaj mi kako si? Ušao si u Jeruzalem na magarcu kako je i pisano. Ljudi su te slavili, prostirali pred tobom svoje haljine, palmine grane, klicali zbog silnih dijela tvojih. Priznavali su te kraljem, poslanikom Božjim. Da su oni ušutili, kamenje bi počelo vikati (usp. Lk 19, 40). No ponekad se čini da će sam kamen prije otvoriti svoju glavnu žilu nego čovjek svoje srce. Narod se radovao čudotvorcu kakav do tad viđen nije. Radovao se velikom proroku, silnom na djelima, a nitko nije primijetio da se približava Božji Jaganjac bez ljage i bez mane, savršen za žrtvu. Pitam se, Bože, je li kamen znao? Je li znao da će njime gaziti krvave tvoje i izranjene noge? Je li znao da će te u padu tvome primiti u svoje krilo zajedno sa križem tvojim?
O Isuse, čemu se to ja radujem? Zbog čega se to uzbuđuje srce moje? Ti se ne daš zavarati. Ti možeš gledati u ljudska srca. Apostoli su se tada mogli zadiviti tom prizoru. Mogli su biti ponosni što su uz tebe. Mogli su pomisliti: „Gle, narod je prepoznao svoga kralja i Gospodina“. Sigurno su to sve u sebi i osjećali. I mi to često osjetimo. Osobito kada smo s velikim brojem naroda okupljeni na misama u velike dane. Više nas je nego u „obične“. Ali ti si, Isuse, zaplakao. Čim si ugledao Jeruzalem, zaplakao si jer nisu prepoznali čas svoga pohođenja. Svi su izišli pred tebe da te slave, a ti Gospodine plačeš jer nisu prepoznali čas svoga pohođenja. Kako je to samo trebalo zbuniti apostole? I mene zbunjuje, Gospodine. No usmjerim li pogled na Veliki petak sve je jasno: Od tih nema nikoga pa ni apostola. Osvrnem li se na svoj život vidim nema ni mene. Osvrnem li se oko sebe u jednom trenutku vidim mnoge ljude okupljene oko oltara, oko tebe, a u trenutku svakodnevice razbježali se. Svatko na svoju stranu.
Ali zato cvjetnica. Zato tvoje suze. Da nas podsjete što je važno, na što trebamo misliti, prema čemu se usmjeriti. Crkva se tu opet pokazala pravom Zaručnicom koja sluša svoga Zaručnika, Spasitelja te razumije njegovu pouku. Obrede koji počinju slavljenjem tvoga ulaska u Jeruzalem, nastavila je kantanjem (naš narodni izraz) tvoje muke. Usmjerila nas je: „Slavimo ga jer nas dolazi otkupiti svojim mukom i smrću. Radujmo se njegovom ulasku u Jeruzalem jer nas dolazi posvetiti svojim križem“. Zaista, vječni Cvijet poslao je svoje Sjeme da pavši na zemlju umre, donese obilan plod te svi procvjetamo na Njegovu sliku. Zato cvjetnica.
