Isus gađa u sridu! Kao i uvijek bio je vješt komunikator i, poznavajući farizejsku lukavost, protupitanjem uspijeva ovladati njima. Otkrio je kome pripada njihovo srce. Nisu bili spremni prihvatiti istinskog Mesiju.
Mt 22, 15-21
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
Kad odemo u kazalište vidimo glumce pod svjetlom reflektora, okružene moćnom scenografijom, obučene u izvrsne kostime kako izvode nešto što nije stvarnost, ali gledatelja unesu u priču kao da se stvarnost zapravo događa. Možemo reći kako glumci na neki način zavaravaju gledatelje.
Evanđelje nas danas vodi u kazalište Isusova vremena. Glavni glumci su farizeji i herodovci, odjeveni u kostime vlastite lukavosti.
U namjeri da Isusa uhvate u riječi, zaluđeni Mojsijevim zakonom izvan kojeg ništa drugo ne vide, mogli bismo reći kako stvaraju neku vrstu koalicije.
Lukavo započinju komunikaciju dijeleći komplimente. Već na početku možemo uvidjeti zamku koja se krije iza njihovog pitanja. Kažu: „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran.“ Farizeji i herodovci započinju razgovor s Isusom tako što mu laskaju. Ponašaju se kao vukovi u janjećoj koži. Laskanje nas vrlo lako može navesti u zamku. Svi volimo kad nas netko hvali i govori lijepe riječi o nama, no uvijek je potrebno promisliti koja se namjera krije iza sugovornikovih riječi.
Otkriti vlastiti identitet
U današnjem svijetu transhumanizma, kada čovjek pomalo gubi vlastitu vrijednost, ovo evanđelje nam, kao nikada do sada, osvješćuje naš identitet.
Razmatrajući nad navedenim ulomkom dosjetio sam se slike iz života kada stupamo u konverzaciju s nekom nepoznatom starijom osobom. Prvo pitanje koje ta osoba obično postavlja glasi: „Čiji si ti?“. Odgovorom na pitanje otkrivamo tko su nam roditelji, iz koje loze potječemo, gdje živimo i sl. Otkrivamo vlastiti identitet. Naš identitet također se zrcali i u navedenom evanđelju. Isus pita farizeje čija se slika nalazi na novcu. Na novcu se nalazila slika cara koji je vladao u datom trenutku.
Isus gađa u sridu! Kao i uvijek bio je vješt komunikator i, poznavajući farizejsku lukavost, protupitanjem uspijeva ovladati njima. Otkrio je kome pripada njihovo srce. Nisu bili spremni prihvatiti istinskog Mesiju.
Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje!
Ljudski je život satkan od dvije zbilje: zemaljske i duhovne. Ovom rečenicom Isus nas upozorava da ne miješamo kruške i jabuke. Stvari koje se tiču države su poslovi države i potrebno ih je uredno izvršavati. No Isusov odgovor tu ne prestaje. On dalje govori da podamo Bogu ono što je Božje. A Bogu pripada apsolutno sve! Ova nas rečenica nuka da promislimo o našem odnosu s Gospodinom. Odzvanja nam pitanje: „Vjerniče, kome pripada tvoje srce?“ Jesam li ja u svom životu odvojio sve ono što me sprječava da budem Božji? Neka nam ova pitanja pomognu da s novim žarom krenemo u novi život s Gospodinom.
