Danas, na šestu vazmenu nedjelju, litugija pred nas stavlja Riječ Božju koja nam posebno ukazuje na ljubav i mir. „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14, 27a), veli Isus svojim učenicima na Posljednjoj večeri.
Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja. (usp. Iz 48, 20)
U prvom čitanju donose nam Djela apostolska raspravu u Antiohiji, gdje nasta prepirka i raspra nemalena (Dj 15, 2) u jednoj zajednici prve Crkve. Nastala je kriza, ali ona je u isto vrijeme nova prilika. Iz ovoga možemo iščitati i to da ni u prvoj Crkvi nije uvijek vladalo jedinstvo. Možda će neki ovdje i vidjeti opravdanje za današnje, kako teološke, tako i disciplinske, rasprave koje se vode u Crkvi. To što se događalo u prvoj Crkvi je normalna stvarnost. Bog je čovjeku darovao slobodu, a gdje je ona tu su različiti stavovi. Ta njegova sloboda nije apsolutna, kako bi današnji čovjek počesto volio da bude, ali darovao mu je ipak slobodu. U ono vrijeme, kao i danas, ne moramo svi misliti isto. Mišljenje drugoga treba poštovati, ali se ne uvijek s njim slagati. Kad bi dvojica ljudi o nekoj stvari identično mislila, onda netko od njih ne bi mislio ništa. Na neki način se to događalo i u prvoj Crkvi. Tu se rađao novi način širenja kršćanstva. Doći će do navješćivanja Evanđelja poganima bez židovskih zakonskih običaja. Jedna se skupina tome protivi. Njihovo je stajalište da treba zadržati zakon. Dolazi do rasprave, ali i do rješenja. Zajednica se sastaje, slavi euharistiju, raspravlja, moli i donosi odluke. Te odluke su djelo Duha Svetoga koji djeluje u zajednici i u njoj se očituje. One vrijede za daljni kršćanski život koje svi trebaju prihvatiti.
Drugo čitanje i Evanđelje pripadaju Ivanovskim spisima. Oni su ispunjeni slikama i brojkama koje treba ispravno razumijeti. U Otkrivenju imamo govor o novom gradu Jeruzalemu. Taj je odlomak preuzet iz knjige proroka Ezekiela koji opisuje budući hram. Ivan govori o budućem gradu; gradu koji silazi s neba od Boga. U tom budućem gradu Ivan ne spominje stari hram, a time ni potrebu starog zakona. Umjesto hrama, u središtu je Gospod Bog, Svevladar, a umjesto starog zakona na snazi je zakon ljubavi.
Na početku današnjeg Evanđelja Krist govori o ljubavi. Onaj tko ga ljubi, taj će ga i nasljedovati, a onaj tko ga ne ljubi, neće čuvati njegovih riječi. Da bi se nekoga ljubilo, potrebno ga je upoznati. Za upoznavanje je potrebno vrijeme i strpljivost. Jer ako ne budemo strpljivi u upoznavanju, može nam se dogoditi da nekoga površno upoznamo. Na temelju svoje subjektivističke i površne predodžbe stvaramo svoju iskrivljenu sliku, a u ovom slučaju o samom Bogu. To upoznavanje ne bi smjelo dovesti do statike, do zaustavljanja, nego uvijek treba prelaziti u dinamiku odnosa iz kojega izlazi poznavanje, odnosno ljubav. Nadalje Krist govori o Duhu Branitelju koji ima doći. On ima ulogu poučavati i dozivati u pamet. Duh djeluje i poučava također i danas. Neki poučavanje dijele na tri razine. Na prvom mjestu je unutrašnji učitelj, tj. naša savjest. Na drugom mjestu je vanjski učitelj, odnosno, naši bližnji od kojih možemo puno naučiti. Pa ponekad i onaj čovjek koji je u našoj blizini, a kojeg ne podnosimo, je šansa, Božji ukaz nama da moramo nešto na sebi promijeniti. Stoga je osoba koja nam zadaje najviše problema možda naš najveći Božji dar. I na trećem mjestu je Veliki učitelj ili Duh Sveti. On, Branitelj, uvodi u istinu koja oslobađa. Kako bi Duh Sveti imao udjela u životu čovjeka, čovjek mu mora biti otvoren, odnosno, osoba mora imati poučljivu savjest. Blago čovjeku koji ima poučljivu savjest, jer se da poučiti i za takvu savjest treba moliti.
Ivanovo Evanđelje ima u sebi posebnost, jer ono na neki način govori o eshatologiji u sadašnjosti, govori o grč. nun, ovdje, sada. Tko vjeruje ima život vječni. ( Iv 6, 47 ) Ovdje treba biti početak kraljevstva Božjega. Angelus Silesius u istom pogledu veli na jednom mjestu: Procvjetaj smrznuti kršćanine! Svibanj, evo, kuca na vrata. Ostat ćeš vječno mrtav, ako ne cvjetaš ovdje i sada.
Na vratima hrama u Delfima bilo je napisano: Gnothi se auton – upoznaj samog sebe! Time se željelo reći: Uđi u se i pusti da ti Bog rekne da si samo čovjek, da nisi Bog, niti Bogu ravan. Čovjek uočava da je prolazan i vremenit, slab i grešan. Uviđa da je netko s kim se raspolagalo bez ikakvog predhodnog dopuštenja od njega samoga. Ovisan je o mnogo čemu na što ne može utjecati. U isto vrijeme može uvidjeti da se mora trgnuti iz svoga drijemeža, da treba upoznati svoje dostojanstvo, jer je božanskog roda. Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega. (Ps 83, 6) Čovjek je po svojoj prirodi, poradi svoje duše, imago Dei, slika Božja. (usp. Post 1, 27) On je similitudo Dei, prilika Božja, tj. ima sličnost s Bogom, koju je već Adam posjedovao snagom voljnog čina božanske dobrote, milosti. Isto tako čovjek je i capax Dei, sposoban je za Boga, odnosno, posjeduje naravnu sposobnost da bude uzdignut na neposrednu blizinu Boga. Sposoban je da ga može spoznavati i ljubiti. (Mudr 13, 1-9) Unatoč tome svemu, čovjek često pije u bari, ne želeći se uputiti prema Izvoru koji ga doziva i čezne za njim.
Bog je spreman u svakom trenutku, ali mi nismo. Bog je pokraj nas, ali mi smo daleko od njega. Bog je unutra, mi smo vani. Bog je u nama kod kuće, mi smo stranci.
Meister Eckhart
U prvom čitanju donose nam Djela apostolska raspravu u Antiohiji, gdje nasta prepirka i raspra nemalena (Dj 15, 2) u jednoj zajednici prve Crkve. Nastala je kriza, ali ona je u isto vrijeme nova prilika. Iz ovoga možemo iščitati i to da ni u prvoj Crkvi nije uvijek vladalo jedinstvo. Možda će neki ovdje i vidjeti opravdanje za današnje, kako teološke, tako i disciplinske, rasprave koje se vode u Crkvi. To što se događalo u prvoj Crkvi je normalna stvarnost. Bog je čovjeku darovao slobodu, a gdje je ona tu su različiti stavovi. Ta njegova sloboda nije apsolutna, kako bi današnji čovjek počesto volio da bude, ali darovao mu je ipak slobodu. U ono vrijeme, kao i danas, ne moramo svi misliti isto. Mišljenje drugoga treba poštovati, ali se ne uvijek s njim slagati. Kad bi dvojica ljudi o nekoj stvari identično mislila, onda netko od njih ne bi mislio ništa. Na neki način se to događalo i u prvoj Crkvi. Tu se rađao novi način širenja kršćanstva. Doći će do navješćivanja Evanđelja poganima bez židovskih zakonskih običaja. Jedna se skupina tome protivi. Njihovo je stajalište da treba zadržati zakon. Dolazi do rasprave, ali i do rješenja. Zajednica se sastaje, slavi euharistiju, raspravlja, moli i donosi odluke. Te odluke su djelo Duha Svetoga koji djeluje u zajednici i u njoj se očituje. One vrijede za daljni kršćanski život koje svi trebaju prihvatiti.
Drugo čitanje i Evanđelje pripadaju Ivanovskim spisima. Oni su ispunjeni slikama i brojkama koje treba ispravno razumijeti. U Otkrivenju imamo govor o novom gradu Jeruzalemu. Taj je odlomak preuzet iz knjige proroka Ezekiela koji opisuje budući hram. Ivan govori o budućem gradu; gradu koji silazi s neba od Boga. U tom budućem gradu Ivan ne spominje stari hram, a time ni potrebu starog zakona. Umjesto hrama, u središtu je Gospod Bog, Svevladar, a umjesto starog zakona na snazi je zakon ljubavi.
Na početku današnjeg Evanđelja Krist govori o ljubavi. Onaj tko ga ljubi, taj će ga i nasljedovati, a onaj tko ga ne ljubi, neće čuvati njegovih riječi. Da bi se nekoga ljubilo, potrebno ga je upoznati. Za upoznavanje je potrebno vrijeme i strpljivost. Jer ako ne budemo strpljivi u upoznavanju, može nam se dogoditi da nekoga površno upoznamo. Na temelju svoje subjektivističke i površne predodžbe stvaramo svoju iskrivljenu sliku, a u ovom slučaju o samom Bogu. To upoznavanje ne bi smjelo dovesti do statike, do zaustavljanja, nego uvijek treba prelaziti u dinamiku odnosa iz kojega izlazi poznavanje, odnosno ljubav. Nadalje Krist govori o Duhu Branitelju koji ima doći. On ima ulogu poučavati i dozivati u pamet. Duh djeluje i poučava također i danas. Neki poučavanje dijele na tri razine. Na prvom mjestu je unutrašnji učitelj, tj. naša savjest. Na drugom mjestu je vanjski učitelj, odnosno, naši bližnji od kojih možemo puno naučiti. Pa ponekad i onaj čovjek koji je u našoj blizini, a kojeg ne podnosimo, je šansa, Božji ukaz nama da moramo nešto na sebi promijeniti. Stoga je osoba koja nam zadaje najviše problema možda naš najveći Božji dar. I na trećem mjestu je Veliki učitelj ili Duh Sveti. On, Branitelj, uvodi u istinu koja oslobađa. Kako bi Duh Sveti imao udjela u životu čovjeka, čovjek mu mora biti otvoren, odnosno, osoba mora imati poučljivu savjest. Blago čovjeku koji ima poučljivu savjest, jer se da poučiti i za takvu savjest treba moliti.
Ivanovo Evanđelje ima u sebi posebnost, jer ono na neki način govori o eshatologiji u sadašnjosti, govori o grč. nun, ovdje, sada. Tko vjeruje ima život vječni. ( Iv 6, 47 ) Ovdje treba biti početak kraljevstva Božjega. Angelus Silesius u istom pogledu veli na jednom mjestu: Procvjetaj smrznuti kršćanine! Svibanj, evo, kuca na vrata. Ostat ćeš vječno mrtav, ako ne cvjetaš ovdje i sada.
Na vratima hrama u Delfima bilo je napisano: Gnothi se auton – upoznaj samog sebe! Time se željelo reći: Uđi u se i pusti da ti Bog rekne da si samo čovjek, da nisi Bog, niti Bogu ravan. Čovjek uočava da je prolazan i vremenit, slab i grešan. Uviđa da je netko s kim se raspolagalo bez ikakvog predhodnog dopuštenja od njega samoga. Ovisan je o mnogo čemu na što ne može utjecati. U isto vrijeme može uvidjeti da se mora trgnuti iz svoga drijemeža, da treba upoznati svoje dostojanstvo, jer je božanskog roda. Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega. (Ps 83, 6) Čovjek je po svojoj prirodi, poradi svoje duše, imago Dei, slika Božja. (usp. Post 1, 27) On je similitudo Dei, prilika Božja, tj. ima sličnost s Bogom, koju je već Adam posjedovao snagom voljnog čina božanske dobrote, milosti. Isto tako čovjek je i capax Dei, sposoban je za Boga, odnosno, posjeduje naravnu sposobnost da bude uzdignut na neposrednu blizinu Boga. Sposoban je da ga može spoznavati i ljubiti. (Mudr 13, 1-9) Unatoč tome svemu, čovjek često pije u bari, ne želeći se uputiti prema Izvoru koji ga doziva i čezne za njim.
Bog je spreman u svakom trenutku, ali mi nismo. Bog je pokraj nas, ali mi smo daleko od njega. Bog je unutra, mi smo vani. Bog je u nama kod kuće, mi smo stranci.
Meister Eckhart
