Tražeći Raspetoga, došle su do Uskrsloga. To je i naš put. Dajmo se poučiti i biti u svijetlu istine, svjetlu uskrsnuća, a ne u tmini zablude i sjeni smrti.
(Lk 20, 27-38)
Glavno mjesto u liturgijskim čitanjima ove nedjelje zauzela je tema vjere u uskrsnuće. U evanđelju razmatramo trenutak u kojem su samouvjereni saduceji, židovska vjerska i politička struja, pristupili Isusu s namjerom da ga iskušaju, izrugaju njegovo „neznanje“. Osramotit će ga pred narodom, raskrinkati njegov tobože savršen nauk, a oni će ispasti pametni i pravovjerni. Prije ovog odlomka, u evanđelju po Luki, Isusu su na isti način pristupili farizeji- druga židovska vjerska i politička struja, u narodu, svakako, prihvaćeniji od saduceja. I dok su farizeji jednaku važnost pridavali usmenoj predaji i pisanoj Božjoj riječi, saduceji su naučavali da samo pisana Božja riječ dolazi od Boga.
Njihova osobita razlika bila je i u shvaćanju uskrsnuća. Za saduceje uskrsnuća nema. S takvim čvrstim uvjerenjem dolaze pred Isusa i žele započeti raspravu o uskrsnuću. Raspravili su među sobom, spremili „savršenu“ zamku- takav misaoni sklop na koji Isus neće nikako moći odgovoriti. Kad čovjek sve to stavi pred sebe i zamisli se, točno mu dođe da se nasmije. Oni dolaze nijekati uskrsnuće Bogočovjeku, Osobi kojoj je uskrsnuće ključ otkupljenja ljudskog roda, vrhunac slavnog spasenja koje će izvesti u „svoje dane“. Zato im Isus odgovara: „Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje?“ (Mk 12, 24). Zatim pobija njihov nauk i to ne riječima usmene predaje, nego recima pisane riječi, riječima iz Mojsijevog Zakona- Petoknjižja.
Što bi mogla biti jedna od pouka koju nam nastoji prenijeti ovaj događaj iz Kristova života? „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ (Mt 11, 25). Svetom Pismu, Božjoj riječi, čovjek mora pristupiti kao ponizni sluga, svjestan svoje malenosti, svoga neznanja i ograničenosti, ali i kao onaj koji je željan učiti, koji želi slušati, koji je spreman svoje pretpostavke i mišljenja podrediti Božjem nauku. Trebamo imati Petrov stav: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“ (Iv 6, 68). Treba se paziti osoba koje prije žele tumačiti i ispravljati druge, nego li saslušati i biti poučeni. Osobito se trebamo paziti samih sebe, ako smo takvi. Zato, promotri svoj život! Kad bi imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje, a ljubavi ne bi imao (usp. 1 Kor 13, 2) i kad bi bio samo slušatelj riječi, a ne izvršitelj (usp. Jak 1, 22), i dalje si u zabludi o kojoj Isus govori u evanđelju. Istinski je razumio riječ onaj koji po njoj živi i koji je spreman umrijeti zbog nje; prvenstveno umrijeti sebi, a onda ako je potrebno i pred drugima, za svjedočanstvo. Sukladno tome, nadovezao bih se još kratko na prvo čitanje iz Druge knjige o Makabejcima, a time i na vjeru u uskrsnuće: mučeništvo sedmorice braće i njihove majke (usp. 2 Mak 7, 1-2. 9-14). Radije su htjeli umrijeti nego prekršiti Božji zakon, ne živjeti po njegovoj riječi.
Čudesna je ta snaga nade, vjere u uskrsnuće, u Boga koji nagrađuje vjerne koji su spremni dati svoj život za njegovu riječ. Pomoću te nade uspjeli su izdržati muke, a svojom vjernošću zadivili su i same mučitelje (usp. 2 Mak 7, 12). Uskrsnuće uvijek ide pod ruku s križem. Da bi uskrsnuo, Isus je prvo morao umrijeti. Otkupio nas je mukom, smrću i uskrsnućem. Svjetlu uskrsnuća pristupa se po mraku križa. A one, koji u ovom životu žele živjeti Božji zakon, vršiti njegovu volju, sigurno čeka križ, ali zbog toga i uskrsnuće. Stoga, koliko se god križ nekada činio teškim i nepodnošljivim, nada u uskrsnuće i vjera u Uskrsloga uvijek su snaga jednog kršćanina, poticaj da ide naprijed, da ustraje. Isusovo uskrsnuće osvjetljava i sami križ. Po njegovom uskrsnuću anđeo je ovako rekao ženama: „Vi se ne bojte! Ta znam, Isusa Raspetoga tražite.“ (Mt 28, 5). Tražeći Raspetoga, došle su do Uskrsloga. To je i naš put. Dajmo se poučiti i biti u svijetlu istine, svjetlu uskrsnuća, a ne u tmini zablude i sjeni smrti.
