Ako si iznutra oblikovan Riječju, onda postaješ sve prijemljiviji za Nju. Ako se pak nisi dao Njome oblikovati, već si se zatvarao pred Njom ili je uzimao onako kako ti odgovara, onda ćeš biti zatvoren za svako Njeno buduće očitovanje tebi.
(Lk 4,21-30)
Evanđelja nam govore o židovskom narodu kao o onima koji su imali „oce, obećanja, Zakon (Božju Riječ), proroke…“, a opet bijahu zatvoreni za Božju Riječ koja se između njih utjelovila i k njima došla da među njima boravi. Nije Isus propovijedao drukčijeg Boga od onoga koji ih je izbavio iz Egipta i po prorocima im kroz stoljeća pokazivao pravi put, ali je očito kako su oni tog Boga zatvorili u svoje okvire i strogo mu odredili granice djelovanja i govora. Nisu mu dopuštali da malo, po njihovu, pretjera…
Isusovo djelovanje i naviještanje izvan je tih ustaljenih okvira i usaljenih srdaca, koja su Boga i njegovo ponašanje već napamet naučili; kojima prorok ne treba. Primjer svega ovoga vidimo u događaju u mjestu gdje Isus „bijaše othranjen“ (Lk 4,16), u Nazaretu. Isus dolazi u snazi Duha i naviješta svojim sugrađanima, po riječima proroka Izaije, da je njega Duh Sveti pomazao da bude „blagovjesnik siromasima“, da „na slobodu pusti potlačene“… (o tome smo razmišljali prošle nedjelje) Nakon što je ustvrdio da je upravo on taj o kome je govorio Izaija kojih 6-7 stoljeća prije, sjeda i šuti. Što se potom događa? Njegovi sumještani koji ga zasigurno vrlo dobro poznaju – ta s njime su se igrali kad je bio dijete, s njime odrastali, zajedno živjeli, zajedno čitali Pisma (!) – zastaju u čuđenju. Pitaju se kako to da je ovaj čovjek – Isus, sin Josipov – Duhom pomazani Mesija koji ima doći? Otkud njemu ta moć, vlast? Ne, to ne može biti, ta mi ga znamo. Ta on je običan čovjek – tesarov sin – kao i svi mi. I tu je tragični lom: onaj koga oni poznaju „po tijelu“, kao čovjeka, ne može za njih biti Mesija, a kamoli Bog.
Čuo sam jednom priču o jednom pravoslavnom monahu koji je bio na službi na Svetom grobu u Jeruzalemu. Nakon više godina odlučio je povući se s te službe i vratiti se u svoju domovinu. Kad ga je fratar koji je također bio tu na službi upitao zašto to čini, ovaj mu je odgovorio: „Počeo sam pokraj Groba prolaziti kao da je to bilo čiji grob, kao da je to jedan sasvim običan grob…“
Kada mi pokraj Boga počnemo prolaziti kao da je to netko sasvim običan i nama posvema poznat, kada Njegove riječi počnemo uzimati kao sasvim poznate i razumljive, tada evanđelje gubi svoju snagu, tada Isus „gubi“ svoju snagu. On ne može ništa učiniti ako su naša srca zatvorena za njega i njegovu novost, njegovu „drukčijost“. A događaj Boga, dolazak Boga među nas je uvijek drukčiji, i uvijek lomi ono naše naučeno o Bogu i unosi život u nas. Stoga imati otvoreno i ponizno srce za Boga poput udovice iz Sarfate sidonske i gubavca Naamana Sirca, poganâ koji su Boga preko njegovih proroka primili, jest ono što nam je potrebno. Biti svjestan svoje malenosti pred Bogom i neznanja o njegovim nespoznatljivim putovima i načinima djelovanja ostavlja Bogu prostor da baš onakav kakav On jest, sa svom svojom novošću i svim svojim iznenađenjima, ulazi i djeluje u našim životima.
