Ne znati sve o Bogu, ali činiti sve što je u našoj moći da ga navijestimo izazov je onomu koji vjeruje.
Danas se s pravom pitamo, kao ljudi Crkve, koji je pravi način navještaja i svjedočenja onoga što jesmo. Govori se stoga o novoj evangelizaciji koja bi nas učinila svjedocima onih odavno poznatih i objavljenih sadržaja vjere, ali sadržaja koji bi bili nanovo otkriveni i zaživljeni. Zbilja se čini kako smo počesto prozvani i izazvani pa kao da se više branimo nego što stignemo svjedočiti. Kako uopće svjedočiti kada sve djeluje poznato, možda i zamarajuće? Primamljivije djeluje novo znanje, ono što još nitko nije spoznao, pa mnogi, svaki u svome području, žele nešto jedinstveno ostaviti iza sebe.
Ivan Krstitelj, u današnjemu evanđeoskom odlomku, dva puta izričito kaže kako nije poznavao Isusa. Ipak za njega svjedoči. I to biranim i uzvišenim riječima. Unatoč tomu on iščekuje, jer svoje djelovanje podliježe njegovu. Pripravlja i naviješta iako ne zna detalje o onome za kojega sve to čini. Zamjećujemo onu stvarnost kada znamo da je Bog prisutan, da sve izvodi na dobro i da ne ostaje nijem na čovjekovo traženje, ali ipak nas njegov dolazak iznenadi, zapanji. Ne znati sve o Bogu, ali činiti sve što je u našoj moći da ga navijestimo izazov je onomu koji vjeruje. Vidimo da i veliki biblijski likovi prolaze našu sudbinu jer nije im sve objavljeno nego im često preostaje (samo) vjera.
Ivan vidi Isusa, Jaganjca, Sina Božjega i iz vjere nastaje uvjerenje. Zbilja, njegova priprava nije bila uzaludna. Naviještao je preokret čovjeka snagom Duha. Sada u ljudsku povijest stupa Bog, po Sinu. Prošlo je vrijeme pripravnika, proroka i Zakona, a Ivanu je pripala čast biti posljednji u tome nizu. Sada Bog gleda čovjeka licem u lice, bez posrednika. Duh Sveti pak ostaje sve do u naše dane pokazatelj Božjeg zauzimanja za čovjeka.
Pavao je, slično kao Ivan, svjedok Božje blizine. Ni on ne može šutjeti. Neki u korintskoj zajednici niječu njegovo apostolstvo, što doznajemo iz daljega tijeka Poslanice. Stoga snažno ističe svoj poziv koji se temelji na Uskrslome i na Božjoj volji. Pavao ne dopušta da mu se niječe ono na čemu gradi svoje djelovanje i ono zbog čega njegov život zadobiva potpuni zaokret. Da nije toga Uskrslog kojega susreće u svome obraćenju, ne bi se ostavio svoga farzejskog ugleda i počeo naviještati ono što većina njegovih zemljaka i nekoć istomišljenika smatra nemogućim, da je Krist Mesija koji je uspostavio novo kraljevstvo. Iz te svijesti Božje blizine on piše svoju poslanicu, pozivajući Korinćane da se ostave nedostojna življenja jer su obilježeni Isusovim obećanjem — Duhom Svetim. On bi trebao biti princip njihova ponašanja i zajedničkoga življenja. Ako se po njemu ravnaju, onda su zbilja „sveti“, kako ih Pavao i naziva.
Iako nas Bog često iznenadi, kao Ivana, iako se neki odnose neprijateljski i neprihvaćaju naš navještaj, kao što se događa Pavlu, čini se kako smo najpotrebniji kao svjedoci Božje blizine. Ipak nas obojica uče da je temelj svjedočanstva osobni susret s Bogom. A Bog je susretljiv jer voli čovjeka. Novina kršćanskoga života započinje u ovome susretu.
Kao što suvremeni mislitelj kaže: svjedočenje nije priča o nama. Ono je govor o onom što Bog čini u našem životu.
Ivan Krstitelj, u današnjemu evanđeoskom odlomku, dva puta izričito kaže kako nije poznavao Isusa. Ipak za njega svjedoči. I to biranim i uzvišenim riječima. Unatoč tomu on iščekuje, jer svoje djelovanje podliježe njegovu. Pripravlja i naviješta iako ne zna detalje o onome za kojega sve to čini. Zamjećujemo onu stvarnost kada znamo da je Bog prisutan, da sve izvodi na dobro i da ne ostaje nijem na čovjekovo traženje, ali ipak nas njegov dolazak iznenadi, zapanji. Ne znati sve o Bogu, ali činiti sve što je u našoj moći da ga navijestimo izazov je onomu koji vjeruje. Vidimo da i veliki biblijski likovi prolaze našu sudbinu jer nije im sve objavljeno nego im često preostaje (samo) vjera.
Ivan vidi Isusa, Jaganjca, Sina Božjega i iz vjere nastaje uvjerenje. Zbilja, njegova priprava nije bila uzaludna. Naviještao je preokret čovjeka snagom Duha. Sada u ljudsku povijest stupa Bog, po Sinu. Prošlo je vrijeme pripravnika, proroka i Zakona, a Ivanu je pripala čast biti posljednji u tome nizu. Sada Bog gleda čovjeka licem u lice, bez posrednika. Duh Sveti pak ostaje sve do u naše dane pokazatelj Božjeg zauzimanja za čovjeka.
Pavao je, slično kao Ivan, svjedok Božje blizine. Ni on ne može šutjeti. Neki u korintskoj zajednici niječu njegovo apostolstvo, što doznajemo iz daljega tijeka Poslanice. Stoga snažno ističe svoj poziv koji se temelji na Uskrslome i na Božjoj volji. Pavao ne dopušta da mu se niječe ono na čemu gradi svoje djelovanje i ono zbog čega njegov život zadobiva potpuni zaokret. Da nije toga Uskrslog kojega susreće u svome obraćenju, ne bi se ostavio svoga farzejskog ugleda i počeo naviještati ono što većina njegovih zemljaka i nekoć istomišljenika smatra nemogućim, da je Krist Mesija koji je uspostavio novo kraljevstvo. Iz te svijesti Božje blizine on piše svoju poslanicu, pozivajući Korinćane da se ostave nedostojna življenja jer su obilježeni Isusovim obećanjem — Duhom Svetim. On bi trebao biti princip njihova ponašanja i zajedničkoga življenja. Ako se po njemu ravnaju, onda su zbilja „sveti“, kako ih Pavao i naziva.
Iako nas Bog često iznenadi, kao Ivana, iako se neki odnose neprijateljski i neprihvaćaju naš navještaj, kao što se događa Pavlu, čini se kako smo najpotrebniji kao svjedoci Božje blizine. Ipak nas obojica uče da je temelj svjedočanstva osobni susret s Bogom. A Bog je susretljiv jer voli čovjeka. Novina kršćanskoga života započinje u ovome susretu.
Kao što suvremeni mislitelj kaže: svjedočenje nije priča o nama. Ono je govor o onom što Bog čini u našem životu.
