Koračati tminama koje nas nose na razne strane, čiji je put nejasan i ne daje nam nikakva sjaja nije nimalo lako i jednostavno, a ustrajati u tome još je teže.
Što znači biti dio mase koja ne prepoznaje prave vrijednosti, koja uporno ide za užitkom negirajući sve drugo ili sve promatra kroz užitak!?
Hoće li ta bezlična masa nastaviti svoj hod u porocima, hoće li se sklupčati oko svojih "bogova" i njima usmjeriti svu svoju pozornost; u centar svojega videokruga, na slamicu, umjesto Krista položiti nešto drugo, manje ili uopće nebitno!?
Bez mnogih stvari ne možemo normalno funkcionirati u današnjemu modernome svijetu. To ne znači da se tih modernih stvari trebamo lišiti, kao ni od njih stvoriti božanstva kojima ćemo se klanjati. Hoće li nam život prolaziti u pijankama i vanjskim materijalnim darovima kojima želimo razveseliti naše najdraže ili im, možda, "zamazati" oči? Osiromašujemo li svojim darivanjem Dar koji silazi među nas? Isus nije imao ništa protiv bogataša, ali je imao protiv nepravedno stečenoga i protiv njihova ophođenja sa siromašnima i potlačenima. Krademo li teško zarađeni kruh onima koji se muče da prežive? "Idi i razdijeli što imaš!", rekao bi Isus. Ni to ne treba shvatiti doslovono. Treba biti razborit, ali ne preračunat.
Odati se kocki i modernim sredstvima koja nam trebaju biti na pomoć nije dobro jer nisu stvoreni da budu iznad svega i prije čovjeka, prije vlastitoga djeteta. Zatvoriti vrata svoga srca i čvrsto ga stegnuti lancima i lokotima znak je sebičnosti ili straha, a znamo kako u Evanđelju piše da za njih nije bilo mjesta u svratištu. Kome mi zatvaramo, a kome otvaramo svoja vrata!? Jesmo li možda zaključali vrata svojih srdaca? Sve su to samo naši mali ili možda veliki "bogovi" koje smo položili na slamicu. Oni su nam zamračili put kojim hodimo, zbog njih smo se učahurili i okrenuli leđa jedni drugima.
Zaboravili smo u centar staviti Krista koji je "Put, Istina i Život" i onaj koji rasvjetljava tamu našega srca. Uz Njega postajemo svjetlo ovoga svijeta i ljudi koji ižaravaju Svjetlo, ljudi koji ižaravaju Krista, ljudi koji se otvaraju jedni drugima, koji uzimaju Dijete u svoje središte i ljudi koji ljube. Prihvaćajući Boga koji nam se daruje preko maloga Djeteta, prihvaćamo i ljude oko sebe jer prihvatiti Krista znači prihvatiti i brata čovjeka. Oni koji su Krista stavili u centar ne boje se ni mraka ni ljudi koji hode u mraku. S njima je On koji je svjetlo i koji je došao da bude svjetlo. Prepoznati to svjetlo znači biti sin Svjetla.
