9. listopada 1871. rođen je veliki fra Didak Buntić. Uz obljetnicu njegove smrti donosimo nekoliko njegovih misli.
»Velite da škola nije nužna za ženske: no ja vam kažem da upravo na to važnost polažem, da se i naše žene školuju isto tako kao i muški, jer je mjerilo naobrazbe svakog naroda naobrazba njegove žene.« (O školovanju žena)
»Jedno, što vam ne mogu za dosta preporučiti i na srce staviti, da naime prava vrijednost čovjeka, redovnika i svećenika ne ovisi toliko o nauku i učenosti i korektnom vladanju koliko o unutarnjem duhovnom životu. (…) Naša otadžbina treba duhovnika, a ne lakoumnih i ispraznih redovnika.« (Iz pisma bogoslovima u Lille, 1921.)
: »Bogu vjeruj, moj viteže, da sam sve učinio što sam moga, da spasim ovu jadnu sirotinju od propasti. Pa i tako mi nije uspjelo potpunoma, a ono mi je čista savjest, jer sam stotine svojih ručaka i večera razdijelio samirućim i stotinama bijednih život bar za dan produžio.« (Iz pisma dr. Isu Kršnjaviju)
»Ali vajme meni o čemu ja pišem i čime li Vašoj preuzvišenosti dosađujem na očigled ove goleme i posvemašnje propasti našega bijednoga i siromašnog naroda. Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove bijede i nijeme od gladi, slabosti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno i sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korjenje i zelenu travu. I šta sad?... Kad je ovo ovako, ja vašu preuzvišenost molim i zaklinjem živim Bogom, ako nam ne možete povratiti mira, ako nam nema hljeba, a Vi nam pribavite nekoliko starih lađa i nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti i zaploviti k onoj zemlji odakle se čuje Božji glas te se evanđelje mira i pravde za sve narode, male i velike navješćuje. Morientes Te salutant!« (Iz pisma barunu Sarkotiću, upravitelju zemaljske vlade u Sarajevu)
»Onu, velim, vjeru živu, djelotvornu, vrhunaravnu, temelj svih krjeposti, Božji dar, koji silazi odozgo od Oca svijetla, koju treba izmoliti ustrajnim, gorljivim molitvama i razmišljanjima, polučiti i sačuvati.« (Iz pisma dr. Kršnjaviju)
»Sjetimo se, braćo, i imajmo uvijek pred očima, da smo duhovni stalež, da smo duhovnici: pa zašto da se takvim nazivamo ako nemamo unutarnjeg života – lucus non lucendo. Koju funkciju može s uspjehom vršiti takav jedan isprazni i bez ikakva unutarnjeg života svećenik-redovnik: zar funkciju učitelja, pastira, suca, liječnika spavši na jedno prosto klepetalo? Zar je duhovni leš u stanju na život probuditi, zagrijati, ohrabriti i okrijepiti ikoga? – Ne! On je jedino kadar da ga okuži, zarazi, usmrti!« (Iz okružnice svoj braći)
»Tresu nas najžešće oluje, ali snage dobro učvršćene korijenima prave vjere i bratske ljubavi, nenagrižene ugrizima nesloge, ne čupaju se lako niti lome, kojima se i vi, braćo, oprite čvrsti u vjeri. (Iz okružnice svoj braći)
»Pred oči vam stavljam slavne primjere naših pređa, kojima nije nedostajalo pobožnosti. Postojani u katoličkoj vjeri, uvijek podložni svetoj Rimskoj Crkvi nasljedujmo poniznost Gospodinovu. Sami prosvijetljeni ovim svijetlom, rasvjetljujte tamu opakoga materijalističkoga vremena i egoističkoga. Tražite samo Krista i njegovu pravednost!« (Iz okružnice svoj braći)
»Bez muke nema nauke! Da vas sve peku na ražnju, ne kričite, jer kad to podnosi nježni Francuz, kako da ne biste mogli vi – gordi Hercegovci!« (Iz pisma bogoslovima u Lille, 1921.)
»Iako su takova vremena da se čovjeku nemili ništa drugo pisati osim
Jeremijinih lamentacija, to si ipak za dužnost smatram da Vam povodom slavnog
uskrsnuća našeg Gospodina podastrem doli svoje, doli čitavoga zavoda srdačne i
smjerne naše čestitke. Uskrsnuće nam Gospodnje daju snagu, a i nadu da će i
našem raspetom narodu osvanuti jednom danu uskrsnuća i slobode iz ovih
neizrecivih patnja i muka, kad ćemo Vam vesela srca moći kliknuti radosni: Alleluja!« (Uskrsna čestitka iz 1917.)
