Berard, Oton i ostala braća spremno koračaju ni manje ni više nego na Sultanov dvor da pripovjede ono što iz iskustva žele svima prenijeti. Uz dozu straha, ali i goruće nade za onoga čiju su vrijednost spoznali - a taj vrijedni čovjek je, zapravo, njihov Bog, Isus Krist.
Na današnji datum zapaljeno je pet svijeća koje i danas tinjaju. Baš na ovaj dan petorica mladih momaka prljavih brada, žuljavih gležnjeva, istrošenih haljina i od osmijeha naboranih lica krenuli na put. Put za koji mi mislimo da im je nepoznat, ali baš te “naborane” glave su znale kojim morem plove i u kojoj nemirnoj luci bacaju sidro.
Bili su sigurni u to da ih ne čekaju raširene ruke niti uši spremne na slušanje, jer su znali kakvo ih podneblje čeka. Svakako su se, puni nadahnuća, uputili na put njih petorica, od kojih je jedan zbog bolova i bolesti vraćen u društvo svetoga oca Franje koji ih je i poslao 1219. godine uputivši im misao koju je i prije često spominjao: „Naši prijatelji su, dakle, svi oni koji nam nepravedno stavljaju kušnje, sramotu i ozljede, žalosti i muke, mučeništvo i smrt; moramo ih jako voljeti jer ćemo posjedovati vječni život zbog onoga što oni donose na nas.“
Imajući pred očima te riječi i blagoslov “Serafa”, zaboravljaju svoje plemićke titule, bogate gozbe, tople večeri i iz petnih žila naviještaju nešto novo u Sevilli, u kraju u kojemu je lice prašnjavo od pustinjskih vjetrova, oči i usne suhe od abnormalne suše, a duh potišten od tvrdoće srdaca onih kojima propovijedaju. Pokušavajući uvjeriti i približiti istinu “pustinjskim lisicama i iskusnim trgovcima”, po nadahnuću uviđaju da prvo trebaju uvjeriti onoga zbog koga se svaki želudac u tom mjestu protrese. Berard, Oton i ostala braća spremno koračaju ni manje ni više nego na Sultanov dvor da pripovjede ono što iz iskustva žele svima prenijeti. Uz dozu straha, ali i goruće nade za onoga čiju su vrijednost spoznali - a taj vrijedni čovjek je, zapravo, njihov Bog, Isus Krist.
Berard, koji je izvrsno baratao arapskim jezikom, a još bolje Kristovim riječima i njegovim prispodobama, na kraju je izišao s osmijehom iz Sultanove sobe, dobivši ni manje ni više nego odobrenje da može zajedno s ostalom braćom propovijedati ono što je probudilo i uzbudilo Sultanovo srce. Puni entuzijazma i poletnoga duha, odmah nakon što su izišli iz palače počeli su naviještati radosnu i isključivo radosnu vijest. No i uz Sultanovo dopuštenje, to je mnogima paralo uši, do te mjere da su počeli optuživati Sultana za oportunizam i prihvaćanje nepoznatih, nemuslimanskih načela, što je dakako Sultana razljutilo i uznemirilo.
Postavši ono za što su ga optuživali, Sultan već umornoj braći sprema brodicu i daje ultimatum da napuste Maroko, što Berard i braća spremno odbijaju. Bijesni Sultan, koji se smatrao uvrijeđenim zbog takvog svojeglavog nastupa, na današnji dan 16. siječnja 1220., daje pogubiti braću, ali prije toga se odlučio poigrati tjelesima onih čiju je riječ nekoliko dana ranije objeručke prihvaćao i podržavao. Pozabavio se ovim revnim apostolima tako što je dao na njih dao izliti vrelo ulje, ne bi li zanijekali toga Boga koji je propovijedao prije tisuću i nešto godina, ali uzalud. Nastavio je naredivši da ih bičuju i kotrljaju niz liticu, sve dok im na kraju nije dao sabljama prepoloviti i izmasakrirati glave.
Berard i braća su bili svjesni da će Sultan na pobunu reagirati poput Heroda koji je bio pod pritiskom: “Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika na htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici.”(Mk 6,26-28). No također su znali da snagom svoje slabosti drmaju sile tame, da će niknuti novo sjeme kršćana, da neće izumrijeti ono za što se umire i da će biti onih poput sv. Antuna Padovanskog koji će u njihovim raskomadanim tjelesima vidjeti Krista. Bili su svjesni da će ih napojiti i nahraniti u vječnoj domovini onaj zbog koga su žeđali i gladovali u strahovitoj pustinji.
Kruna njihovog mučeništva, bar na ovoj zemlji, njihovo je proglašenje svetim od strane pape Siksta IV. 1481. godine. Ovo nam, prije svega, treba biti poticaj i svjetlo na stazi od one iste svijeće koja tinja, osvjetljava, ali se ne gasi ni nakon mnogo stoljeća. Molimo da nam Krist providi milost da možemo, poput tolikih zaljubljenika u Krista, biti kršteni u vlastitoj krvi.
