Razmišljanje o molitvi i duhovnosti prigodom slavlja blagdana svetog Ante Padovanskog
Na današnji dan Crkva se spominje sveca cijelog svijeta – sv. Ante Padovanskog. U veoma raširenoj pobožnosti ovome franjevcu, brojni molitelji su našli utjehu u uslišanoj molitvi. O razini svetosti ovog čovjeka govori nam i podatak da je kanoniziran u nešto manje od godinu dana nakon smrti. Drugi najbrži postupak ikad zabilježen u postupku proglašenja nekoga svetim.
Ako bolje pogledamo vidimo more uslišanih molitava. A u moru se lako da izgubiti, ponekad i potonuti. Jedan svećenik znao je reći kad se utječemo sv. Anti očekujemo odgovor u nekoliko trenutaka. Nazvao je to ekspresnom duhovnosti. Usredotočenost na takav način uslišanja ili molitve odvlači nas od ozbiljnijeg odnosa od Onoga koji uslišanje i dariva. Ne navikavamo se ući u intimniji odnos, nego pristupamo molitvi kao restoranu brze hrane. Ono što naručiš, odmah i dobiješ. I ćao đaci! Alegorijski gledano možda upravo u iščekivanju jela, ponekad poduljem, više cijenimo ono što smo dobili i konzumiramo ga s većim zadovoljstvom i zahvalnošću.
Zanimljivo je primijetiti kako u dosta sekularnom svijetu uopće postoji i pojam molitva. Potreba za bilo kakvim povratim znakom odozgo. Nešto što se pronalazi u svijetu koji je zasad koliko-toliko nespoznatljiv ovome. Tko zna, možda je sv. Ante i pronašao taj (izgubljeni) pojam?
Također, interesantna je pojava vidjeti kako u svijetu u kojem uživamo uslužnosti razvijene tehnologije, medicine, farmacije, prava, psihologije itd. čovjek dolazi pred kip ili sliku sv. Ante. Čovjek opet usprkos svim uslugama znanosti i djelatnosti gore navedenih, prigiba svoja koljena na molitvu i kao da priznaje veći autoritet Onome kojem upravlja svoj pogled ili pred kim drži glavu pognutu.
Od izuzetne je važnosti razjasniti jednu stvar. Nije sv. Ante taj koji daruje uslišanje. Bog je taj koji je darivatelj, svetac je samo posrednik koji nam moli određenu milost pred licem Svevišnjega. Dakle izreka poput Isuse, moli se sv. Anti je potpuno kriva. To je isto kao kad bi čuli da netko kaže: Ajde, izvore vode, nagovori me da pijem iz tebe kako bih utažio svoju žeđ. Bilo bi lijepo kad se iduća karakterizacija likova ne bi shvatila krivo. Čovjek (čitaj: sv. Ante) je taj koji se treba pokrenuti i piti. Izvor (čitaj:Bog) ostaje nepromjenjiv te uistinu nudi okrepu, ali jedino ako čovjek njemu prvo pristupi. Ne obratno.
Što je točno sadržaj čovjekovog utjecanja sv. Anti ili bilo kojem drugom svecu? Molitva za sebe? U redu. Za drugoga? Super. Ali je li onda čovjek sveden samo na tu potrebu za koju moli, je li ga ona obuzima ili možda ipak pronalazi sebe u potrebi? Nakon (ne)uslišanja je li postaje otvoreniji za čovjeka pored sebe i njegovu potrebu, ili se vraća u začarani krug (ne)uslišanja koji ga samo više vrti oko njega samoga čineći da usredotoči sve samo na sebe i svoju potrebu?
Sveti Ante, izmoli nam milost pronalaska sebe!
