Ova nas Opomena može naučiti velikim i važnim stvarima. Da s jednakom zauzetošću radimo sve ono što se od nas traži. Svatko je jednako bitan. I onaj najmanji.
Neka nitko sebi ne prisvaja predstojništvo
Nisam došao da budem služen, nego da služim, kaže Gospodin. Oni koji su postavljeni nad druge neka se tim predstojništvom tako hvale kako bi se hvalili kad bi bili određeni za službu da braći peru noge. A koliko se više uznemiruju zbog oduzeta im predstojništva negoli zbog službe pranja nogu, toliko više zarađuju u kese na štetu duše.
sv. Franjo
U ovoj opomeni Franjo nam je na najočitiji način predočio prevrtljivost života s kojom se svi susrećemo. Srž ove opomene pogađa u sredinu. Sve nas može zadesiti da danas budemo na nekim naoko visokim pozicijama, a već sutra možemo na dnu. Ne smijemo se nikada toliko ni pouzdati u svoju poziciju i misliti da ćemo tu dugo stajati. I Isus je sam rekao: Tko je prvi bit će posljednji, a posljednji prvi.
Često to u životu zaboravljamo i zato doživljavamo sve one životne brodolome i razočarenja. Budemo nepripremljeni na velike zaokrete iako znamo da se često događaju ljudima oko nas. No, govorimo sebi: Ma, neće to mene dopasti! i onda nam život udari šamar i spusti nas na zemlju. Vrati nas u stvarnost samo jednom sitnicom. Jednom sitnicom koja promijeni sve. Sve iz temelja preokrene i sve u nama prodrma. Svaki dio nas zadrhti pred velikom promjenom. Upravo zato što nismo bili spremni na nju. Nismo bili spremni pustiti ono što imamo. Ovim riječima Franjo je samo parafrazirao dio govora o blaženstvima koji kaže: Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!
Danas je važno znati se okružiti onime što nam koristi i znati prihvatiti sve ono što nam na put dođe na pravi način. Ako se pred nas stavi neka mala i, naoko, neznatna služba – moramo je prihvatiti kao jedino što u životu imamo. Zamislimo samo da nema onih ljudi koji rade „manje vrijedne“ poslove. Kako bi samo svijet drugačiji bio. Odmah bi se primijetilo da ih nema. Moramo naučiti cijeniti svakoga čovjeka zbog toga kakav je, a ne zbog toga što on je.
Svatko od nas svoj put počinje sa dna. Nitko se nije rodio odmah na vrhu. Za svoj vrh se moramo izboriti. Puno nas koraka dijeli od vrha i baš zato se cijene ljudi koji uspiju na pošten način stići do njega. No, većina od nas zaboravlja da nas samo jedan krivi korak dijeli od dna provalije. Samo jedan korak je dovoljan da prijeđemo preko ruba litice. I, nakon toga – krah! Sve se pretvori u neznatne komadiće i svaki naš korak koji smo napravili postao je uzaludan zbog jednog krivog koraka.
Ova nas Opomena može naučiti velikim i važnim stvarima. Da s jednakom zauzetošću radimo sve ono što se od nas traži. Svatko je jednako bitan. I onaj najmanji. U svakoj maloj zajednici – bila ona radna, obiteljska, redovnička, ili neka druga – postoji netko tko vrši službu poglavara. Važna je riječ služba. I poglavar je onaj koji služi i da primjerom pokazuje ostalima pravi način služenja! Ta, i Krist je sam rekao da je došao služiti, a ne da bude služen! Zbog čega bi onda netko od nas bio pogodnija osoba da mu se služi? Iz mnogih primjera se da naučiti jedno: Služi i doći ćeš do vrha!
Za kraj ću samo završiti riječima Majke Terezije koja je kao podsjetnik napisala sljedeće:
Plod tišine je molitva.
Plod molitve je vjera.
Plod molitve je vjera.
Plod vjere je ljubav.
Plod ljubavi je služenje.
Plod služenja je mir.
piše: fra Nikola Jurišić
piše: fra Nikola Jurišić
