U ovim Gospodinovim riječima „idi, popravi moju kuću“ vidim poziv svakome čovjeku da obnovi kuću svog života, svoje svakodnevnice, kako bi postala Bogu draga.
Jednog je dana naš otac Franjo šetao pokraj male i trošne, gotovo razrušene crkve svetog Damjana. Obrasla granjem i travom bila je za ljudsko oko nevidljiva, drugim riječima bezvrijedna. Odisala je samoćom i napuštenošću. U crkvi raspelo na kojem Isus čeka da ga tako napuštena netko posjeti, da mu se netko približi.
Franjo vođen Duhom uđe unutra, pokloni se i, već otprije potaknut Božjim pozivom, počne se moliti. Sav je odjednom uzdrhtao, lik Krista propetog mu svojim naslikanim usnama progovori: „Franjo, idi, popravi moju kuću koja se kako vidiš, sve više ruši.“ (2Čel 10,7)
Spreman poslušati, Franjo se posvema posvetio izvršenju naloga. Pomislio je: „Ta sigurno je to ova crkvica, Isus želi da ju obnovim.“ Tko se od nas ne bi tako čisto i ljudski prihvatio posla? A ako sam ne bi znao, našao bih nekoga da mu pomogne u obnovi. Franjo započinje obnovu, baca se na posao, moralo se odnekud početi. Kasnije su uslijedili neki događaji, kao što je san pape Inocenta III. u kojem je vidio jednog neugledna skromna siromaška kako svojim leđima podupire Lateransku baziliku da ne padne. (1Bon 4,2)
I mi danas vrlo lako pomislimo kako je Isusov poziv Franji bio baš to da obnovi Crkvu, a onda je lako zanijeti se i misliti na velike stvari te tako zanemariti sve ono što sada treba proći u životu. Smatram da Franjo to nikada nije pomislio, nego da je taj poziv u crkvi svetog Damjana prvotno shvatio kao poziv da obnovi kuću svog života, svoga srca koje je u Kristovom pogledu bilo ruševina koja se sve više ruši.
U ovim Gospodinovim riječima „idi, popravi moju kuću“ vidim poziv svakome čovjeku da obnovi kuću svog života, svoje svakodnevnice, kako bi postala Bogu draga. Franjin odgovor može postati i naš, odnosno poniznost mora prethoditi svakom djelu, svakom trenutku. Ako ne znaš što je poniznost, istraži i vidi kako su živjeli mnogi sveti velikani.
Sljedeći korak bio je započeti obnovu Crkve. Gradio je kamen po kamen, klesao zajedno s prvom braćom. To nam govori da svoj život ne možemo klesati i obnavljati sami. Pogledajmo i promotrimo ljude oko nas. Valja nam ispitati situaciju sa svakim čovjekom u blizini i zapitati se jesu li naši odnosi razrušeni?
Nadalje, osvrnimo se i na Franjinu pobožnost kojom je štovao Gospodina. Istina, možda mnogi od nas neće doživjeti ono što je Franjo doživio, no to ne smije biti prepreka niti nas smije obeshrabriti. Mnogi su Božji velikani ostali neotkriveni. Oni su svojim malim djelima, naoko beznačajnim, ugodili Bogu. Izgrađujući sebe, čuvali odnos s Bogom. Taj se odnos ne temelji samo na formama koje moramo kao kršćani obaviti, već je to odnos koji se odvija u svakom trenutku.
Franjo je bio uistinu veliki ljubitelj presvetog euharistijskog sakramenta, stoga nam valja obnoviti i naš pristup poštovanja prema njemu. Ponašamo se kao da hostija nije živi Bog, kao da nema ruke pune milosti koje nam želi dati. Ne obraćamo pažnju na Isusa, ostavljamo ga samog i, zaokupljeni drugim stvarima kao što su nogomet, kafić, novac, što ćemo pojesti, popiti, kakav je grešnik u prvim klupama, kakav je svećenik, tko svira i pjeva, ponašamo se kao da je Isus beživotan. Zapravo, o nama mnogo ovisi koliko će sakrament biti učinkovit i kakvog će donijeti ploda.
Sveti Toma Akvinski objašnjava kako Isusu zapravo možemo pristupiti kao lašci, a to se događa kad se naša nutrina ne podudara s onim što se vidi izvana. Lašci smo kada dolazimo i ne želimo se sjediniti s Nebom, niti se trudimo ukloniti zapreke koje nam se nalaze na tom putu. Stoga Krist ne ostaje u lašcu, niti lažac u Kristu. Važno je, ako smo u stanju teškog grijeha, otići na svetu ispovijed. Ispovijed je vrlo važna u našem kršćanskom životu. Važno je znati da grijeh ne mijenja Boga - on ostaje isti, još uvijek te voli i želi za sebe. Također, tu se ne radi samo o oproštenju, nego i o oslobođenju od okova kojima smo okovani u životu, a tih okova je sve više.
Kada u današnjem svijetu čovjek više ne može podnositi životne teškoće, traži gdje će pobjeći, ne pokušavajući se uopće suočiti s problemom. Ako se sami ne suočimo sa svojim problemom, nikada ga nećemo riješiti, jer ga drugi za nas ne mogu riješiti. Govorim o čovjekovoj nutrini, o situacijama kada uzima alkohol, droge, hranu, kada se pokušava zadovoljiti kojekakvim virtualnim, materijalnim i seksualnim stvarima te sebi, bar na trenutak, skinuti teret života koji ga svaki trenutak pritišće. No to nije pravi način!
Slažem se sa svima koji misle da je njihov teret težak, i moj je, no teret se lakše nosi kada dopustiš još nekome da ga s tobom ponese. To prvenstveno treba biti Bog, zatim to trebaju biti ljudi, a da bismo ljude pustili u svoj život moramo i mi nekada popustiti i odreći se svojih ludih ambicija kao što su novac, posao, prestiž i slava, jer to su stvari koje čovjeka čine umišljenim i slijepim. Zapravo ga odvajaju od njega samoga, a samim time i od Boga i drugih. Kako kaže ona izreka, kada podijelim nešto s ljudima, kao da sam upola lakši. To je istina i tek na ovaj način možemo živjeti život u punini i, otvoreni Bogu i ljudima i sebi, uvidjeti ljepotu života.
Valja nam se odmaknuti od onoga što nam šteti jer živjeti nećemo vječno. Svi starimo, život prolazi. Susrećem mnoge ljude koji žale za propuštenim prilikama u životu: žale jer se nisu oženili ili udali, jer nemaju djecu, jer možda nisu pokušali biti svećenici ili redovnici. Nedostajalo im je hrabrosti započeti nešto.
Ne dopustimo da i nama život prođe a da nismo živjeli za ono što je važno, ono što je vječno. Valja nam prionuti uz evanđelje Isusa Krista i živjeti ljubav, a jedino to je život vrijedan življenja. Tako onda možemo u svakom trenutku sa svetim Franjom reći: „To je ono što tražim, to je ono što želim, to je ono što svim srcem želim izvršavati“.
