Promatrajući Franjin život u početku vidjet ćemo da se nije uvelike razlikovao od ostalih...
Promatrajući Franjin život u početku vidjet ćemo da se nije uvelike razlikovao od ostalih. Živio je kao i svaki drugi čovjek, sanjao je kao i svi ljudi. Želio je jednoga dana postati i vitez, na što ga je potakao i san u kojem je vidio mnoštvo oružja. No, ti planovi nisu se ostvarili. Ono što je oduvijek sanjao ostat će samo u njegovu sjećanju. Njegovo srce privlačila je puno veća sila, a to je bio Gospodin koji ga je vodio jednim drugim putem.
Franjo nije mogao ni zamisliti što sve slijedi i što će se sve dogoditi u njegovu životu. Njegovo srce malo po malo osvajao je Gospodin Isus. U jednom drugom snu Franjo je čuo glas koji ga je upitao: Franjo tko ti može više dati gospodar ili sluga, bogataš ili siromah? Franjo je odgovorio: Gospodar. A Gospodin će mu: Zašto dakle zbog sluge ostavljaš gospodara, a zbog siromašnog čovjeka bogatog Boga? Na to će mu Franjo: Gospodine, što hoćeš da učinim? A On će mu: Vrati se u svoj zavičaj, jer viđenje što si ga vidio ima duhovan smisao. Na tebi se ima ispuniti božanska odredba, a ne ljudska. To je bio jedan od važnijih događaje na putu Franjna obraćenja. Već tada je Franjo spoznao da je taj san bio znak da ga Gospodin poziva i želi da njemu služi. Svi njegovi snovi i sve ono što je u životu planirao sam sada je propalo. Od tog trenutka njegov se život potpuno promjenio. Sada je nastojao je u svemu ugađati više Bogu, nego li ljudima te jedino njemu omiljeti. Ono što mu prije bijaše dobitak sada je smatrao gubitkom i blatom poradi Isusa (usp. Fili 3, 7). Toliko ga je Božja ljubav osvojila da ga više ništa nije moglo rastaviti od nje.
Jedan od živtopisaca piše kako je Franjo Isusa nosio u svemu, nosio ga je u srcu, nosio u oćima, nosio u ušima, u rukama, u svemu ga je uvijek nosio(...) te bi pozivao i druge da isto čine. Svetac je cijelim svojim životom nastojao u svemu biti suobličen Isusu. Zbog ljubavi prema Bogu sve je pustio da bi njega imao. Isusu je predao cijelo svoje biće. Svakog dana sve više i više bi umirao svijetu da bi živio Njemu. Njemu koji je izvor svega dobra. Toliko je bio očaran Njime da su ga neki prozivali budalom i luđakom. No, to ga nije omelo, nego ga je još više potaklo da slavi i hvali Gospodina.
Franjin život nije samo život molitve i kontemplacije, nego, također, i život za brata čovjeka, za bližnjega, drugoga i drugačijeg. Njegova ljubav prema Bogu bila je vidljiva poštivanjem prema njegovim stvorenjima. Posebnu ljubav iskazivao je siromasima i bolesnima, a i neprijatelje bi smatrao prijateljima, te bi svima činio dobro. U siromasima bi gledao i vidio samog Krista patnika koji je sam postao siromašan da nas obogati. Nije se zadovoljavao samo davanjem milostinje, već bi uzimao za ruku siromahe i bolesne te se odnosio prema njima s ljubavlju. Doslovno je čuvao u srcu riječi Evanđelja: Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 45).
Siromah iz Asiza nastojao je u svemu oponašati i nasljedovati Gospodinove stope, tako da je ljubio Gospodina iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga (usp. Lk 10, 27). U ljudima nije gledao negativnosti, nego pozitivnosti, u konačnici samog Krista. Nije vraćao zlo za zlo to mu je bilo daleko od srca. Daleko od srca bila mu je također zavist i mržnja, što nije mogao podnositi, nego bi se radije radovao tuđem uspjehu kao vlastitom.
