Franjin početni idealizam nadilazi vrijednost same znanosti i bogatstva knjiga. Njegova iako nevidljiva ljubav prema znanosti proizlazi iz vlastitog nastojanja da stekne znanje kroz molitvu i neprestano čitanje i citiranje Svetog Pisma.
Sveti Franjo nije pripadao sloju učenih ljudi i sebe je uvijek nazivao “jednostavnim i neukim”, iako je živio u tragalačkoj žudnji za znanjem. Slika Franje u odnosu prema znanosti, na prvi pogled može biti pogrešna, ukoliko uzimamo Franju kao neprijatelja znanosti, te se vodimo mišlju kako Franjo braći nije dopuštao posjedovanje knjiga i osnivanje knjižnica.
Franjin početni idealizam nadilazi vrijednost same znanosti i bogatstva knjiga. Njegova iako nevidljiva ljubav prema znanosti proizlazi iz vlastitog nastojanja da stekne znanje kroz molitvu i neprestano čitanje i citiranje Svetog Pisma. Zato bi on u svakoj upitanoj prilici nekog brata da zadrži knjigu, odgovorio kako zbog knjiga ne želi izgubiti knjigu Evanđelja, koju je obećao obdržavati. A brat neka učini što hoće, jer Franjino odobrenje mu neće biti zamkom. Franjo je iščitavao Sveto Pismo, ali ga i pohranjivao u svoje srce poput nekakve knjižnice, te po njemu bio i živio. Sa velikim je zadovoljstvom primao učene koji su tražili habit; ali htio je da se odreknu svoje znanosti; time nije obezvrjeđivao znanost, nego ju je oslobađao nedopustive čovjekove težnje da si prisvaja Božje darove te se stavljao u službu drugima. Bratstvo nije nikome davalo promaknuća. To je značenje uredbe iz Pravila: “Oni koji slova ne znaju, ne trebaju ih ni učiti.” Franjo je svjesno uranjao u stvarnost i njene prilike stoga je s vremenom uvidio rast i promjenu unutar bratstva, jer bilo je sve više učenih ljudi, a vremenske prilike su zahtijevale znanje. Takvo što potvrđuje njegovo pismo upućeno 1223. bratu Antunu iz Lisabona, kako ga sam Franjo naziva: “Fratri Antonio episcopo meo”, u tom pismu on spremno i otvoreno daje blagoslov Antunu za poduku svete teologije.
Uz svu otvorenost Franjo uočava opasnost utrnuća molitvenog duha, kojeg on tako istančano naglašava, kako je navedeno i u Pravilu za fizički rad: ”Neka studij ne ugasi duh svete molitve i pobožnosti.” On molitvu i pobožnost stavlja ispred svakog znanja, ali budno poziva na uvažavanje i poštivanje svih učitelja teologije koji tumače presvete riječi Božje. Glavno je opet težište u molitvi. Znanost ostaje suha i neplodna, ako dušu ne privodi Bogu. Naglasak stavlja braći koja tašto trče za znanjem, a nutarnji molitveni život zanemaruju, tu braću će snaći nevolja kako navodi Serafski otac.
Sveti je Bonaventura jedan prikaz umjerenog sklada, kako njegov životopisac govori da ga je svaka istina vodila u molitvu. A sam je Bonaventura imao svoje geslo, kako onaj koji više voli znanost od svetosti neće napredovati. Kroz tu metodu da se uvidjeti kako plodovi mističnog iskustva i činjenice znanstvenog promatranja i filozofske spekulacije idu u korak. Kroz razna se povijesna događanja razvijala i franjevačka misao koja postaje temelj franjevačke filozofske škole i daljnjeg razvoja teološke misli. To osebujno intelektualno ozračje ima izvor u duhovnosti svetog Franje. Primat volje nad inteligencijom, gledajući Boga kao najviše Dobro prije no kao Istinu. Franjevačka se filozofija nadovezuje, na tradiciji, sv. Augustina i na platonizam.
U svakom razdoblju isticali su se vrli franjevački oci i naučitelji, koji su imali franjevačku pobožnost kao subjekt svoga djelovanja. Ističući odnos znanosti i pobožnosti, koje se oslikavaju kroz dva vida: apostolskog rada i apostolskog života. Apostolski je rad davao aktivnost i djelovanje u franjevačkoj znanosti, dok je apostolski život darovao pravac u kojem jednoliko raste. Ni jedno ni drugo ne bi trebalo zadirati u područje djelovanja i primjene drugog. Također je Franjo želio da braća fizički rade i da se vježbaju u činjenju dobrih djela. Glavne karakteristike rada za njega bile su vjernost i pobožnost. Ovakvim razumijevanjem Franjo i fizičkom radu i apostolskom djelovanju naglašava dubinu molitvenog života te otvara bogati vidik svih Franjinih ideala, centar svake misli i osjećaja, vrhunac svakog rada, rast duboke religioznosti bijaše njegova pobožnost. Henrik Tileman piše: “Pobožnost Franjina pokazuje tip srednjovječne religioznosti u njezinoj savršenosti.” Ugledajmo se stoga u Franjino duhovno i intelektualno uzdizanje, ali ne u taštoj slavi i znanju koje nadima, nego u poniznosti duha u molitvi kao izvoru netaknutog znanja.
Literatura:
Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Sarajevo-Zagreb 2012.
Lázaro Iriarte, Povijest franjevaštva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013.
Oton Knezović, Franjevački idealizam, Savremena pitanja, svezak 28-30, Mostar 1929.
