Sutra se spominjemo šezdeset šestorice naše pobijene braće. Fra Andrija piše o njima i o njihovu franjevačkom plesu koji se mnogima nije svidio te ih je odveo u smrt...
Svaka svjetska kultura, bez obzira otkuda potjecala i koliki njezin značaj bio u razvoju civilizacije, sadrži neku vrstu plesa. U svakoj kulturi ples igra važnu ulogu. Rađa se u određenom društvu koje ga potom oblikuje te danas možemo gledati široku paletu koraka i ritmova.
Na fenomen plesa nije ostao imun ni sv. Franjo. Čitamo od njegovih životopisaca kako je nerijetko pjevao i plesao. Možemo ga stoga zamišljati kako plešući i pjevajući Pjesmu brata Sunca prilazi svakom stvorenju nazivajući ga bratom i sestrom. Taj njegov ritam, ti njegovi plesni koraci postali su neizostavan dio njegovoga bratstva. Oni su vrlo jednostavni. Taj ples sastoji se od samo jednoga koraka, a to je uvijek korak naprijed. Korak bliže bratu i sestri pokraj nas. Ritam se nikada ne mijenja, uvijek je isti, uvijek je to zahvala Stvoritelju. Kad ga je Frano zaplesao mnogi su se zadivili, nisu odoljeli ljepoti tolike jednostavnosti nego su mu se pridružili, a on im je kao plesnu odjeću dao habit.
Koliko god oduševljenje plesača bilo veliko u ovom plesu javljaju se poteškoće. Nije ga baš tako lako plesati. Isti ritam i isti plesni korak s vremenom postaju dosadni, tijelo se umori, a ponavljani korak naprijed vodi u nepoznato. No, lice sv. Franje usmjereno na Učitelja plesačima uvijek svijetli kao primjer i hrabri ih. Plesni korak on nikada nije promijenio, pa ni onda kada ga je vodio u smrt. Ritam je zadržao isti zahvaljujući Svevišnjemu nazivajući i smrt sestrom.
U taj ples već stoljećima uključuju se i mladići iz Hercegovine koji neumorno nastoje ostati u istome ritmu i pratiti iste naučene korake. Tako su i njih šezdeset šestorica, svatko u svoje vrijeme, obukli plesno ruho i zaplesali ples. Bez obzira gdje se nalazili i kakvo je okruženje, oni su plesali naučeni ples. Logika plesa kaže da se promjenom ritma mora mijenjati i ples. I u tom se javio problem. Ritam oko njih se promijenio tih četrdesetih godina prošloga stoljeća i svijet je zaplesao nekim novim, njima stranim plesom. Ostajući vjerni svojem plesu i ritmu unosili su pomutnju, previše su odskakali od ostalih što je zasmetalo onima koji su poveli taj novi ples. No, njih šezdeset i šestorica svoga plesnoga ruha, koraka, ritma nisu se odricali, nisu pristajali na ono što su voditelji novoga plesa od njih tražili.
Posljedice toga bile su jasne – moralo ih se izbaciti. Tako se taj njihov ples pretvorio u ples smrti. I zaplesali su ga. Od Briga, Izbična, Kočerina i Kongore, Graca, Mostara, Čitluka i Međugorja, preko Čapljine, Ljubuškoga, Vrgorca i Zagvozda pa sve do Zagreba, Krapine i Maribora. Nisu se predali zamamnosti novoga ritma nego su ostali na onom stoljetnom, onom kojem ih je naučio sv. Franjo – zahvala Svevišnjemu na svemu što od njega dolazi. Nisu promijenili plesni korak. Onaj uvijek isti – korak naprijed. Korak koji ih je u ovom plesu smrti vodio na metak, u sklonište na Brigu, u hladnu Neretvu… Nisu skinuli plesno ruho, ono u kojem su naučili plesati i koji je postao vidljivi znak njihovoga plesa. Nisu ga se odrekli ni onda kada su znali da će ga vlastitom krvlju zamazati. I tako su, vjerujem, u Franjinom ritmu doplesali pred lice Učitelja te je njihovo plesno ruho postalo ono svadbeno u kojem su bili dostojni sjesti za njegov svadbeni stol.
Bez obzira bili fratri, laici, ateisti… bez obzira iz kakve kulture dolazili, nama ne preostaje ništa drugo nego gledajući ovu šezdeset i šestoricu zapitati se kakav je naš ples.
-----------------------------------------------------------------------------------
Misno slavlje u spomen naše pobijene braće bit će sutra, 7. veljače, u 18h u našoj samostanskoj crkvi u Dubravi.
