Sveti Leopold nije primjer za kopiranje jer on nije kopirao nikoga. On je osluškivao. Svi mi imamo svoj vlastiti put, zato i jesmo posebni. Svi mi pričamo svoju priču o Bogu. Kao što ona rečenica kaže: „Molio sam badem da mi priča o Bogu. Tada je badem procvjetao.“
Istraživač se vratio u svoju domovinu u kojoj su ljudi nestrpljivo htjeli sve saznati o Amazoni. Ali, kako bi mogao riječima opisati osjećaje koji su preplavljivali njegovo srce kada je vidio egzotično cvijeće i slušao noćnu pjesmu šuma; kad je osjetio opasnost od divljih zvijeri ili kad je svojim kanuom prolazio kroz opasne brzace.Rekao im je: „Idite i otkrijte sami.“ Da bi im pomogao, nacrtao je kartu rijeke. Počeli su proučavati kartu. Uokvirili su je i stavili u gradsku vijećnicu. Čak su je i umnožili. Tko god je imao kopiju karte, smatrao se istraživačem Amazone: nisu li znali svaki njezin zavoj i zaokret, koliko je široka, koliko duboka, gdje su brzaci a gdje vodopadi? Kažu da je jedan učitelj uporno odbijao da bude uvučen u razgovor o Bogu. Očito mu je bila poznata opasnost od crtanja karti za istraživače u foteljama.
Otkad je svijeta, čovjek se čudi. Otkad je tog istog svijeta, čovjek tumači što je to Bog. Danas, sedam milijardi i šest stotina milijuna različitih unikatnih ljudi imaju predodžbu tog prapočela, od kojeg je krenula ova igra egzistencije. Svaki pojedinac ima svoju sliku i koliko god neke izgledale približno isto, nisu. Naš Bog se objavio, no stavljajući ga u okvire riječi i knjiga opet se stvaraju razlike, rasprave, tumačenja. Crtaju se karte, ostaje se u fotelji. Opet je i to dobro. Čovjek stoji pred slobodnim izborom, što je najveći dar. Po Sorenu Kierkegaardu izbor je čak nemoguće izbjeći jer je i neizabiranje također izbor. Koliko god subjektivna i po nekim parametrima trivijalna bila istina nekog pojedinca, opet je njegova. Vlastita. Ne možeš mu je oduzeti, isto kao što mu ne možeš staviti drugi otisak prsta.
Teško je pisati o Bogu. Što god napisali, redovito je u očima promatrača kako će to isto doživjeti. Paradoksalno je kako Viktor E. Frankl u logoru smrti pronalazi smisao života dok netko u svetim spisima koje pozivaju na život, pronalazi poticaj na osudu drugog i drugačijeg. Opet netko drugi će čitajući to isto ispuniti svoje životno poslanje, možda postati svet. Ovisi, jesmo li istraživači koji skaču u rizik ili istraživači iz fotelja. Lakše je ovo drugo, vrata su šira i put je prostraniji. Davno je Lao-tse pitao svoje slušatelje mogu li nekome objasniti miris ruže. Nisu mogli. Moraš je pomirisati i osjetiti. Osjetimo li mi Njega ili smo ga nacrtali kao ovi kartu? Razočara li nas Bog ili nam se ne ispune očekivanja od naše slike Boga koju smo sami projicirali?
Bio jednom jedan mali čovjek koji je živio nekih sedamdesetak godina, točnije sedamdeset šest. Kao dijete napravio je neku sitnu nevaljaštinu. Svećenik mu je rekao da klekne na sredini Crkve i moli pokoru, kao najveći grešnik. Umjesto da se naljuti, poslušao je. Tada se u njegovoj nutrini rodila želja: „Ja želim biti milosrdni svećenik“. Danas se sjećamo čovjeka koji je osjetio Njega. Čovjeka punog suprotnosti i u isto vrijeme punog sklada i smisla. Svećenika koji je život posvetio ekumenizmu, a nije izašao iz male sobe. Kapucina koji je poslušao svećenika, ali nije imao sliku Stvoritelja kao on. Čovjeka koji je bio malen rastom, a velik duhom.
Leopold Bogdan Mandić, franjevac kapucin, rodio se u Herceg-Novom na današnji dan 1866. Za svećenika je zaređen 1890. u Veneciji. Sav svoj život, rad, teškoće i žrtve prikazivao je Bogu da se ostvari jedinstvo u Crkvi. Iako je bio na nekoliko mjesta, njegov život obilježila je Padova, mala sobica i klecalo. Umro je 30. srpnja 1942. Kada smo bili u Padovi kao novaci, na mene je poseban dojam ostavila ruka od ovog zanimljivog čovjeka, svećenika. Ostala je neraspadnuta. Ona ruka koju je stavljao iznad pokajnika i kojom je davao odrješenja. Kao da gledam malog dječaka koji kleči na sredini Crkve, a On mu kroz misli tiho govori: „Bit ćeš moja ruka“.
Eto, kao primjer nam se stavlja jedan čovjek koji je otišao u povijest, ali koji još živi. Živi u nama koji o njemu čitamo i pišemo. Čini mi se kao da mi želi reći: „Nemoj crtati moju kartu, jer put koji sam prošao ja, moj je vlastiti put. Ti putuj svojim putem“. Sveti Leopold nije primjer za kopiranje jer on nije kopirao nikoga. On je osluškivao. Svi mi imamo svoj vlastiti put, zato i jesmo posebni. Svi mi pričamo svoju priču o Bogu. Kao što ona rečenica kaže: „Molio sam badem da mi priča o Bogu. Tada je badem procvjetao.“
Sveti Leopolde, moli za naš put!
