Sveti Franjo primjećuje da Bogu posvećena osoba ne može razabrati svoju strpljivost dok mu je sve po volji. Naša strpljivost prije svega se ogleda i mjeri u teškoćama i patnjama “kada nije onako kako je meni po volji“.
Sluga Božji ne može razabrati koliko ima strpljivosti i poniznosti, dok mu je sve po volji. Kada pak nadođe vrijeme da oni koji bi mu morali udovoljiti rade protivno, koliko strpljivosti i poniznosti tada pokaže, toliko je ima i ne više. (13. Opomena svetoga Franje)
Danas ćemo govoriti o nečemu što nije popularno, o nečemu što se previše ne njeguje niti se u našem društvu mnogo cijeni. Govorit ćemo o strpljivosti. Općenito, strpljivost je nepopularna krjepost. U to se redovito možemo uvjeriti kod kojekakvih gužvi, čekanja u dugim redovima, dočekivanju tramvaja ili autobusa i sl. Primjećujemo kako je među ljudima ova krjepost malo ili nikako zastupljena.
Međutim, ovdje ne želim govoriti o takvoj strpljivosti. Moj govor je usmjeren na strpljivost koja ima kršćansku i franjevačku dimenziju, onu koja je svojstvena (ili bi barem trebala biti) Manjoj braći, onu koja je u službi duha molitve i pobožnosti ili kraće rečeno onu o kojoj Sveti Franjo govori u svojoj trinaestoj opomeni. U franjevačkom rječniku za strpljivost stoji: “slijediti Gospodina u patnji i proganjanju, u poniženju i gladi, u slabosti i iskušenju i u svemu ostalome“ i da je to “evanđeoski stav čiji je predmet Bog, bližnji i nevolja, a čiji su razlozi i plodovi: poistovjećenje s Kristom koji trpi, nada u Krista koji ima doći, vjernost Bogu, začetnica naše vjernosti, bratstvo, siromaštvo, poslanje, radost i molitva.“
Sveti Franjo izvrsno primjećuje da Bogu posvećena osoba ne može razabrati svoju strpljivost dok mu je sve po volji. Naša strpljivost prije svega se ogleda i mjeri u teškoćama i patnjama “kada nije onako kako je meni po volji“. Kao oni koji su se odlučili izbliza nasljedovati stope Gospodinove, svakodnevno i neumitno smo pozvani na rast u krjepostima, a samim time i na odricanje od vlastitih prijevara i obmana koje kao vješti zaštitari revno čuvamo. Naša redovnička misija jest pobjeda nad sobom. A ta pobjeda, prije svega, uključuje odricanje od vlastite volje. To nije stvar trenutka, nego proces kroz koji Bogu posvećena osoba treba proći. Strpljivost, kao prijeko potreban kršćanski i franjevački stav, izvrstan je temelj za gradnju jedne nove osobe, novog čovjeka koji će se redovito ogledati u Božjemu svjetlu i tako postati istinski sluga Božji. A takva strpljivost svoj samoispit ima upravo u trenutcima kada oni koji bi nam morali udovoljiti rade protivno. Sveti Franjo kao izvrstan poznavatelj ljudskih srdaca uviđa da je upravo u ovakvim trenutcima naša strpljivost na pravoj kušnji, ali i da su takve situacije jedino i pravo njezino mjerilo.
Ovo je izvrsno ogledalo za promatranje samog sebe, izvrsna taktika za pobjedu nad samim sobom. Iz ovoga treba izvirati naš franjevački život, kao življena stvarnost govora o Kraljevstvu, te kao lekcija koja nas uči da ne sudimo prema samima sebi, nego prema Božjim mjerilima. Možda ovo može zvučati kao uobičajena fraza, ali to je tako. Svi mi koji smo kročili u Franjevački red znamo da smo na ovo svojim zavjetovanjem pristali i to potvrdili vlastitim potpisom. Ne smijemo bježati od ovoga, nego se suočiti sa samim sobom i pogledati kako reagiramo u ovakvim situacijama i inim drugim u kojima je naša strpljivost na kušnji.
Bog je s nama strpljiv i u to se svakog dana možemo uvjeriti. Stoga se i mi potrudimo da budemo strpljivi s Bogom, sa sobom samima, u nevoljama i drugim životnim poteškoćama. Nedostatak strpljivosti može lako narušiti odnose u našim zajednicama, a ponegdje ih i potpuno srušiti. Stoga, neka strpljivost bude jedan od temeljâ na kojem ćemo graditi naše zajednice, odakle može izvirati blagoslov zajednice a i svakog pojedinca. Neka ova opomena na nas spasonosno djeluje, a u našim nastojanjima da zaživimo ovu krjepost neka nam pomogne Marija, majka dobrog savjeta!
