Toga jesenskog dana podno križa, u prirodi, okružen onima koje je u molitvi izveo na brdo, srce koje se bezbroj puta darovalo i mnoge nosilo prestalo je kucati. Nije time prestao biti nadahnuće i putokaz...
Katkada je lakše zašutjeti nad djelom i životom velikana. Njihova pojava nas zadivljuje. Teško je opisati njihovo djelo i život u nekoliko rečenica. Ipak, velikani nas obvezuju da o njima govorimo. Jer njihov pad u zaboravbio bi nedopustiv.
Fra Slavko je zasigurno bio velikan. Velikan duha. Rođen je 1946. u Dragićini, župa Čerin. Školuje se najprije u Čerinu, potom u Dubrovniku. Filozofsko-teološki studiji pohađa u Visokome, Sarajevu i Schwazu, Austrija. Nakon godina pastoralnoga djelovanja odlazi na poslijediplomski studij u Freiburg gdje je 1982. postigao doktorat iz područja religiozne pedagogije i titulu psihoterapeuta. Slijedi povratak u Hercegovinu gdje djeluje u Mostaru, Blagaju, na Humcu te Međugorju, u kojemu ostavlja neizbrisiv trag. Tu ga zatiče i smrt, na brdu Križevcu nakon molitve Križnoga puta, 24. studenoga 2000.
Što ga je učinilo velikanom vjere i svjedokom mnogima? Njegovi su dani započinjali na obroncima međugorskih brda. Putove na koje je usmjeravao druge sam je prolazio. Ono što je govorio i pisao (izdao desetak knjiga, u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta) proizlazilo je iz njegova dubokoga vjerničkog iskustva. Kažu kako su ga ljudi po čitav dan povlačili za rukav u svojim potrebama i problemima. Zato fra Slavko jutarnje trenutke štiti od ometanja i u njima crpi snagu. U molitvi ga Bog jača za mnoštvo susreta s drugima. Njegovu prisutnost i savjet tražili su mnogi - ovisnici, hodočasnici, djeca, ostavljeni, svećenici, mladi. Tu se očituje proročka crta njegova lika, jer u prilikama besmisla i traženja on nudi izlaz. Za sve te skupine ljudi on u Međugorju osmišljava sadržaje, jer se ne zaustavlja samo na riječima utjehe već pruža priliku za konkretnu obnovu duha i života. Tako gradi i osniva zajednicu Milosrdnoga Oca, utočišta za ovisnike; potiče stvaranje Majčina sela, novi dom za djecu koja su izgubila svoje roditelje; osmišljava Festival mladih, okupljalište mladih cijeloga svijeta u molitvi i pjesmi. Mladifest u ljetnima danima danas okuplja desetke tisuća mladih iz čitavoga svijeta. Mnogi mladi više ne mogu zamisliti ljeto bez Mladifesta.
Nadalje, fra Slavko programira i vodi svećenički tjedan koji postaje mogućnost za razmjenu iskustava i molitve za službenike oltara; planira seminar za bračne drugove; prakticira i vodi seminare posta i šutnje, kao jedan novi oblik duhovnih vježba. Mnogi su prošli ove programe i svjedoče kako im je život zadobio novu snagu. Nije ovaj velikan zaboravio niti na darovite studente pa osniva Fond „Prijatelji talenata“ gdje traži načina kako ih financijski potpomoći. Očite su njegove svestrane sposobnosti, iz kojih izviru navedena ostvarenja. Fra Slavko je svaki slobodni trenutak koristio za osobnu i zajedničku izgradnju. U takvom ritmu on život shvaća kao neponovljivi dar u koji vrijedi ulagati da bi se potom moglo darivati druge. Upadna je darovitost ovoga fratra, ali još je upadnija njegova marljivost. Neumoran je u studiju i radu. Intelektualne spoznaje trajno kuša u svakodnevnoj praksi. Govori nekoliko jezika. Glazbeno je nadaren. Svira gitaru i orgulje. Međugorski večernji molitveni program najvećim dijelom je proizišao iz njegove, Bogu predane, duše.
Fra Slavko je i veliki zaljubljenik u prirodu, u koju se često povlači kako bi se sabrao. Franjevački je radostan. Voli šalu, katkada i sarkazam ali oni koji su s njime živjeli potvrđuju da je svojim humorom redovito želio podići druge. Toga jesenskog dana podno križa, u prirodi, okružen onima koje je u molitvi izveo na brdo, srce koje se bezbroj puta darovalo i mnoge nosilo prestalo je kucati. Nije time prestao biti nadahnuće i putokaz...
