Cilj mu nije bila životna slast, nego Bog i tu je tajna njegova uspjeha. Neka nam njegov život bude primjer da smo svi ljubljena djeca Božja i da svi možemo uz njegovu pomoć činiti velike stvari nevezano za naše slabosti i mane koje u ovom slučaju mogu postati itekako dobro oruđe.
Kada je davne 1968. godine fra Jakov Bubalo pisao životopis fra Nikole Kordića, opisao je jednu scenu iz svoga života kada ga je učitelj s ostalim kolegama odveo na liticu jedne velike rijeke. Učitelj im je tada rekao: ''Vidite, djeco, kako je velika snaga ove rijeke. A ipak ljudi od nje nisu do sada imali nikakve koristi. Štoviše, mnogi je nazivaju ljudožderom jer su njezini bijesni valovi progutali mnogo ljudskih života. Ali, djeco, bliži se dan kad će ova divlja rijeka biti pripitomljena. Upravo na ovom mjestu sagradit će se velika hidrocentrala koja će rasvjetljivati sela i gradove i pokretati strojeve. Na taj će način ova surova vodena stihija biti iskorištena u dobre svrhe. I ona više ne će biti ljudožder nego pravi prijatelj ljudi. (…) Tako ljudi i postupaju. Jedni svoje sile velikodušno polažu za sreću i dobro drugih, a jedni opet neobuzdano rasiplju vlastite snage na svoju štetu i na štetu svojih bližnjih.''
Upravo je takav bio i život fra Nikole Kordića. Rodio se 19. ožujka 1791. u Sretnicama u današnjoj župi Brotnjo-Gradnići. Na nagovor svoga strica fra Petra Kordića, Jozo (krsno fra Nikolino ime) odlazi u Kreševo u novicijat gdje oblači habit 15. listopada 1807. i polaže svečane zavjete 15. listopada 1808. Studij bogoslovije pohađa na više mjesta u Ugarskoj. Kao i gore spomenuta rijeka, fra Nikola je bio ''vodena stihija'' ili ''žive naravi'' kako piše njegov biograf, a uz to i izuzetne tjelesne snage. Zbog svoje naravi dolazi u sukob s franjevcima u Ugarskoj gdje mu je zapovjeđeno da se vrati u Bosnu. On je odlučio napustiti zajednicu, a napuštanje je komentirao riječima: ''Volim habet sa sebe (skinuti), nego pod sramotnim imenom u moju redodržavu (provinciju)''. Povrijeđena ponosa Jozo se vraća u Bosnu, ne kao fratar, nego kao hajduk. Naime, priključio se jednoj hajdučkoj skupini koja je harala po Bosanskoj Posavini. Kao takav upoznao se s jednim francuskim konzulom koji ga je, osim kao fizički jakog, vidio i kao vrlo sposobna čovjeka u svakom pogledu. Francuski konzul uzima Jozu pod svoju zaštitu i osposobljava ga za diplomatsku službu. Konzul nije znao da je Jozo bio redovnik. Noseći konzulovo pismo, Jozo je jednom zgodom bio napadnut od razbojnika. Potukavši se s njima, jedva je izvukao živu glavu zadobivši ozljedu od koje je jedva ostao živ. Ostanak na životu Jozo pripisuje dragom Bogu kojemu se u zahvalu ponovno odlučuje posvetiti i uz pomoć svoga strica fra Petra ponovno se vraća u franjevačku zajednicu u Kreševo i ponovno uzima ime Nikola.
Postavši svećenikom, fra Nikola prvo odlazi za župnog vikara u Veljake, ali je ponovno vraćen u Kreševo. Ubrzo postaje kreševskim gvardijanom i kao takav nastoji što više hercegovačkih mladića uvesti u franjevačku zajednicu. Cilj mu je bio imati što više franjevaca iz Hercegovine kako bi mogao isposlovati izgradnju samostana u Hercegovini. Izgradio je kuću na Čerigaju gdje će biti prvi novicijat nove franjevačke zajednice. Za prijatelja stječe hercegovačkoga pašu Ali-pašu Rizvanbegovića koji mu nudi pomoć u osnivanju zajednice hercegovačkih franjevaca. Osim Ali-pašine pomoći, traži pomoć i od crkvenih vlasti. Naime, šalje brojna pisma u Rim i Beč tražeći priznanje i dozvole za osnutak samostana. Uvidjevši kako od toga neće biti ništa, zajedno s fra Anđelom Kraljevićem i s još nekoliko franjevaca odlučuje napustiti Kreševo i osnovati provinciju i samostan u Hercegovini. Došavši s ostalom braćom doslovno na ''golu ledinu'', gdje će izgraditi novi samostan, odmah je isposlovao kod svoga prijatelja Ali-paše sve dozvole za izgradnju samostana. Jedno je vrijeme bio i gvardijan samostana u izgradnji.
Ostatak života fra Nikola je proveo po župama u Hercegovini vršeći službu župnika te vijećnika Kustodije i dva puta njezina vizitatora. Zadnje tri godine života proveo je u samostanu na Širokom Brijegu gdje je i umro 27. prosinca 1868. u 78. godini života, 62. godini redovništva i 52. godini svećeništva. Njegov prvi biograf fra Radoslav Glavaš st. završio je njegov životopis sljedećim riječima: ''Ovoga se zaslužnoga otca i njegovih zasluga sjećaju ne samo njegova braća redovnici, nego i katolički puk u Hercegovini. Svedjer se sjećaju njegove revnosti za kršćansku stvar, zauzimanja za kršćane kod mogućnih turaka, te njegova junačkoga ponašanja.''
Vratimo li se na početak i ponovno pročitamo priču o rijeci, vidimo kako je isti takav bio život fra Nikole Kordića. On je od hajduka koji je činio štetu drugima, postao franjevac zaslužan za osnivanje Hercegovačke franjevačke kustodije i samostana na Širokom Brijegu. Uz to što je bio koristan za zajednicu, vidimo da je redovito stajao u obranu siromašnog katolika od turskih mogućnika izlažući ponekad i svoj život u opasnost od progona. Njegov život savršen nam je primjer kako naša ''živa'' narav nije prepreka, nego odlično oruđe u činjenju dobra ako tu narav stavimo u službu Boga. Fra Nikola narav nije promijenio. On je do kraja svoga života ostao ''hajduk'', uvijek spreman za nove izazove. Jedino što je on promijenio, jest cilj svoga postojanja. Cilj mu nije bila životna slast, nego Bog i tu je tajna njegova uspjeha. Neka nam njegov život bude primjer da smo svi ljubljena djeca Božja i da svi možemo uz njegovu pomoć činiti velike stvari nevezano za naše slabosti i mane koje u ovom slučaju mogu postati itekako dobro oruđe.
