Fra Ljudevitov životni put bio je trnovit ali bogat. Za njega će reći da je u svemu bio samouk, pogotovo u znanstvenom svijetu, jer nije imao uvjeta za školovanje, ali ga to nije sprječavalo u usavršavanju kako je god znao i umio.
Fra Ljudevit Rupčić rođen je na Hardomilju 1920. godine. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje polazio je na Humcu, Mostaru i Širokome Brijegu. Godine 1938. stupa u franjevački red, a svečane zavjete polaže u Mostaru 24. kolovoza 1945. Studira u teškim ratnim uvjetima u Mostaru, Humcu, Veljacima i Zagrebu. Studij je prekinuo 1945. pokušavši pobjeći iz države pred naletom partizana, ali su ga oni uhitili kod Maribora te je s ostalim uznicima sudjelovao na Križnome putu. Za svećenika je zaređen 1946. godine, a kao mladi kapelan djeluje na više mjesta u Hercegovini. U dva navrata bio je u zatvoru, sveukupno oko četiri godine i osam mjeseci. Zanimljivo je spomenuti da vrijeme u zatvoru nije provodio uzaludno, nego je učio strane jezike, što će se kasnije pokazati plodonosnim. Nakon izlaska iz zatvora nalazi se u Konjicu i tu se, oporavlja i sprema za polaganje ispita na postdiplomskom studiju u Zagrebu. Doktorirao je u prosincu 1958. godine, napisavši raspravu o posljednjoj rečenici Matejeva evanđelja u tumačenjima crkvenih otaca (''I, evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!'' Mt 28, 20b). Odmah po povratku u Hercegovinu odlazi u Sarajevo na Franjevačku teologiju gdje predaje biblijske predmete punih 30 godina (1958.-1988.), s tim da je povremeno predavao i u Zagrebu.
U Sarajevu se, osim profesorskim radom, bavio i prevođenjem Novoga zavjeta. U prošlom smo članku objavili priču oko nesporazuma vezanog za prijevod Novoga zavjeta iz 1961. godine pa to sada preskačemo. Fra Ljudevitov Novi zavjet ugledao je svjetlo dana 1967. godine i odmah je s oduševljenjem prihvaćen. Uvodnu riječ Novoga zavjeta napisao je tadašnji predsjednik BKJ kardinal Franjo Šeper, čime je potvrđen uspjeh prijevoda. Recenzenti su isticali kako je ovaj prijevod ne samo bolji nego prethodni iz 1961. godine, nego da je drugačiji, tj. kao da je prijevod napravila druga osoba, što je i točno, jer je Novi zavjet iz 1961. godine preveo fra Gracijan Raspudić, a prijevod iz 1967. godine je fra Ljudevitov. Koliko je fra Ljudevitov prijevod Novoga zavjeta važan i prihvaćen na hrvatskom govornom području, govori i činjenica da je do 2013. godine iz tiska izišlo 11 izdanja Novoga zavjeta. Još jedna važna činjenica koja ide u prilog ovome prijevodu je i ta da je fra Ljudevitov prijevod ušao u službeni hrvatski prijevod Biblije iz 1968. godine, tiskane u izdanju Stvarnosti. Okušao se i u prijevodu Pjesme nad pjesmama i taj prijevod je objavljen 1973. godine te je, kao i Novi zavjet, s oduševljenjem prihvaćen.
Fra Ljudevit je do kraja svoga života radio na prijevodu Novoga zavjeta tako da je sve do njegove smrti 2003. godine svako novo izdanje izišlo s određenim preinakama, jer je on stalno nastojao prilagoditi svoj prijevod hrvatskom standardnom jeziku. Koji su ga poznavali svjedoče da je u njegovoj radnoj sobi uvijek na stolu, uz njegov najnoviji prijevod, bio i grčki izvornik. Te dvije knjige nisu nikada bile zatvorene i stalno su stajale jedna uz drugu.
Osim što se bavio prevođenjem Novoga zavjeta, znanstvenu je javnost zadužio i brojnim znanstvenim radovima koje je objavljivao u eminentnim teološkim i biblijskim časopisima. U svojim radovima bio je oštar i nikoga nije štedio, pa je redovito ulazio u različite rasprave, ali s jedinim ciljem - da se dođe do što boljeg prijevoda određene riječi ili perikope. Isto tako istaknuo se i u apologetici braneći Bibliju pred neutemeljenim napadima filozofa Branka Bošnjaka. Kruna njegovog znanstvenog rada je knjiga ''Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei verbum'' koju je objavio u koautorstvu s Antom Kresinom i Albinom Škrinjarom 1981. godine, gdje je objavljeno nekoliko njegovih članaka.
Koliko god je bio oštar u raspravama sa svojim kolegama, toliko je bio zanimljiv studentima u Sarajevu i Zagrebu. Predavanja su mu upamćena po originalnim tumačenjima Svetoga pisma začinjenima neizostavnim upadicama iz vlastitog životnog iskustva ili humorom kako bi razbio monotonu atmosferu tijekom predavanja. Hercegovački studenti za njega su govorili da je bio ''dašak Hercegovine u Sarajevu'', a većinu slobodnog vremena koristio bi za pastoralnu skrb Hercegovaca koji su živjeli u Sarajevu.
Bio je aktivni zagovornik međugorskih ukazanja pa je zadnjih 20 godina svoga života proveo u raznim raspravama oko međugorskih ukazanja, što je utjecalo na njegov rad, ali i na njegovu reputaciju u znanstvenom svijetu. Ipak, to ga nije pokolebalo u radu, bio je revan u svemu do kraja svoga života. Umro je 25. lipnja 2003. u Mostaru u 83. godini života, 64. godini redovništva i 57. godini svećeništva.
Fra Ljudevitov životni put bio je trnovit ali bogat. Za njega će reći da je u svemu bio samouk, pogotovo u znanstvenom svijetu, jer nije imao uvjeta za školovanje, ali ga to nije sprječavalo u usavršavanju kako je god znao i umio. Njegov napor i trud donijeli su velike plodove, ne samo njemu i franjevačkoj zajednici, nego cijelome katoličkom korpusu u Hrvata. Može nam biti primjerom kako se u nemogućim uvjetima mogu postići (ne)moguće stvari, a to se postiže samo ustrajnim radom, još ustrajnijom molitvom i nedavanjem prostora bilo kakvom ravnodušju. A što nâs sprječava da činimo isto, sada kad imamo sve na dlanu?
Mir i dobro!
Literatura:
1.Radoslav DODIG, Interpres verbi: Zbornik u čast Ljudevita Rupčića u povodu 75. obljetnice života i 50. obljetnice svećeništva, Mostar, 1998.
2.SKUPINA AUTORA, ''Fra Ljudevit dr. Rupčić'', u: Mir i Dobro, god. 25 (2003.) br. 2, str. 42-50.
3.Robert JOLIĆ, Leksikon hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2011.
4. Ivan DUGANDŽIĆ, ''(Ne)jasne okolnosti Rupčićeva prijevoda Novoga Zavjeta'', u: Hercegovina franciscana, god. 10 (2014.), str. 76-96.
5. Žarko ILIĆ, ''Dr. fra Ljudevit Rupčić (1920.-2003.)'', u: Kršni zavičaj, god. 36 (2003.), str. 154-158.
