Listopad je. Možda je vrijeme za još jedan hvalospjev Majci. Ili radije ne. Radije bih samo popričao s njom. Zdravo Marijo, kako si?
Mogu li ući i sjesti malo s tobom? Ne znam ni sam što bih sa sobom. Kasno je. Ja bih malo proboravio s tobom. Ako je to u redu s tobom? Ako ti nemaš pametnijeg posla...
____________ piše: fra Željko
Znaš, čujemo se gotovo svaki dan, pričamo i pričamo, ponekad mrmljamo, ponekad zanovijetamo, ponekad se žalimo... Ponekad mi i nedostaješ. Tvoju sliku sretnem pogledom svako malo, tako da si mi često na umu. Ne zaboravljam te tek tako, tako da znaš. Ono kad ti se ne javljam po nekoliko dana, ipak te se sjetim. Sjetiš li se ti mene? Imaš li ti moju sliku negdje kod sebe? Na svom stolu možda ili kod svog uzglavlja? Ja tvoju držim kraj uzglavlja, samo da znaš...
Blagoslovljena ti među ženama! Nemoj da ti bude neugodno što te ovako nazivam. Tako su me naučili. Jedno je govoriti nešto zato što je to tako propisano i zato što su drugi tako naredili. Drugo je to govoriti zato što sam i sam uvjeren u to i zato što je to moj stav. Tolike su se žene rodile i umrle tokom čitave povijesti. Toliko sam i sam upoznao žena. A ipak nijedna kao ti. Ni blizu. Vidim smiješak na tvom licu. Mislim da znam što on želi reći. Da, da... Bila je jedna koja opovrgava onu moju "Ni blizu." Hvala ti što me podsjećaš. Moja mama... Ali samo tebe zovem blagoslovljenom među ženama. Tebi je ukazana ta čast da te možemo zvati Bogorodicom. Kakva ljudska riječ, a kako božanski zvuči. Zemaljsko i nebesko u jednome. Ona koja rodi Boga. Uh... Oprosti što te gnjavim svojim ponavljanjem onoga što čuješ svaki dan nebrojeno mnogo puta. Mogu li još malo biti s tobom?
Moli za nas... Mislim da si znala što ti se sprema čim si mene vidjela na svojim vratima. Moram priznati da sam i ja pomalo proziran. Dolazim ti ovako tek kad te stvarno imam nešto upitati ili zamoliti. Inače me vidiš u ništa posebno raspoloženju. Skoro pa ostanemo na onome "kako si" koje, zapravo, i ne očekuje neki naročit odgovor nego je samo izgovoreno kao izraz pristojnosti. Znaš mene! Tebi ne trebam objašnjavati sebe i opisivati sebe. Majka zna svoje dijete i kad mu dijete ništa ne govori. Znam da te ne trebam pitati: "Voliš li me?" Znam da te ne trebam pitati: "Moliš li za mene?" Ipak moli za nas, Majko! Tvoj zagovor i tvoja ljubav mi puno znače. Znati da sam voljen od nekoga kao što si ti je divan osjećaj. Oprosti što ti svaki dan dodijavam s istom molbom, ali s tobom je nekako lakše privesti dan svome kraju. Ne znam jesi li se navikla više na to, ili ti ipak nedostaju ti vapaji onih dana kad te se ne sjetim? Mogu li ti uopće biti dosadan? Kako ti uopće provodiš svoje dane? Slušaš li samo naša zanovijetanja i naše molbe? Možda bi i ti išla spavat sad? Spavaš li ti uopće ili bdiješ svojim majčinskim očima nad nama i dok spavamo? Idem ja sad, nadam se da ti nisam bio naporan. Nadam se da se vidimo opet uskoro.
Hvala ti! Znam da ništa posebno nisam učinio za to da mi ti budeš Majka (to je glupo i govoriti jer Majku ne možemo birati, ali pomalo sam i zbunjen pred tobom), ali hvala ti što te mogu zvati Majkom.
____________ piše: fra Željko
Znaš, čujemo se gotovo svaki dan, pričamo i pričamo, ponekad mrmljamo, ponekad zanovijetamo, ponekad se žalimo... Ponekad mi i nedostaješ. Tvoju sliku sretnem pogledom svako malo, tako da si mi često na umu. Ne zaboravljam te tek tako, tako da znaš. Ono kad ti se ne javljam po nekoliko dana, ipak te se sjetim. Sjetiš li se ti mene? Imaš li ti moju sliku negdje kod sebe? Na svom stolu možda ili kod svog uzglavlja? Ja tvoju držim kraj uzglavlja, samo da znaš...
Blagoslovljena ti među ženama! Nemoj da ti bude neugodno što te ovako nazivam. Tako su me naučili. Jedno je govoriti nešto zato što je to tako propisano i zato što su drugi tako naredili. Drugo je to govoriti zato što sam i sam uvjeren u to i zato što je to moj stav. Tolike su se žene rodile i umrle tokom čitave povijesti. Toliko sam i sam upoznao žena. A ipak nijedna kao ti. Ni blizu. Vidim smiješak na tvom licu. Mislim da znam što on želi reći. Da, da... Bila je jedna koja opovrgava onu moju "Ni blizu." Hvala ti što me podsjećaš. Moja mama... Ali samo tebe zovem blagoslovljenom među ženama. Tebi je ukazana ta čast da te možemo zvati Bogorodicom. Kakva ljudska riječ, a kako božanski zvuči. Zemaljsko i nebesko u jednome. Ona koja rodi Boga. Uh... Oprosti što te gnjavim svojim ponavljanjem onoga što čuješ svaki dan nebrojeno mnogo puta. Mogu li još malo biti s tobom? Moli za nas... Mislim da si znala što ti se sprema čim si mene vidjela na svojim vratima. Moram priznati da sam i ja pomalo proziran. Dolazim ti ovako tek kad te stvarno imam nešto upitati ili zamoliti. Inače me vidiš u ništa posebno raspoloženju. Skoro pa ostanemo na onome "kako si" koje, zapravo, i ne očekuje neki naročit odgovor nego je samo izgovoreno kao izraz pristojnosti. Znaš mene! Tebi ne trebam objašnjavati sebe i opisivati sebe. Majka zna svoje dijete i kad mu dijete ništa ne govori. Znam da te ne trebam pitati: "Voliš li me?" Znam da te ne trebam pitati: "Moliš li za mene?" Ipak moli za nas, Majko! Tvoj zagovor i tvoja ljubav mi puno znače. Znati da sam voljen od nekoga kao što si ti je divan osjećaj. Oprosti što ti svaki dan dodijavam s istom molbom, ali s tobom je nekako lakše privesti dan svome kraju. Ne znam jesi li se navikla više na to, ili ti ipak nedostaju ti vapaji onih dana kad te se ne sjetim? Mogu li ti uopće biti dosadan? Kako ti uopće provodiš svoje dane? Slušaš li samo naša zanovijetanja i naše molbe? Možda bi i ti išla spavat sad? Spavaš li ti uopće ili bdiješ svojim majčinskim očima nad nama i dok spavamo? Idem ja sad, nadam se da ti nisam bio naporan. Nadam se da se vidimo opet uskoro.
Hvala ti! Znam da ništa posebno nisam učinio za to da mi ti budeš Majka (to je glupo i govoriti jer Majku ne možemo birati, ali pomalo sam i zbunjen pred tobom), ali hvala ti što te mogu zvati Majkom.
