Razmičem stvari po stolu. Opet se stvorio priličan nered nakon što sam prije dva tjedna svu sobu doveo u zavidan red, a naročito na mom radnom stolu. I sad dvojim.
Čitati ovu knjigu, tj. knjižurinu s moje desne strane ili možda učiti? Ići spavati; umoran sam (onako studenski (usred ispitnog roka sam) umoran). Odnosno dvojio sam. Sad već pišem.
_____________ piše: fra Željko
Približava se Valentinovo. Pomalo se naporno približava. Moj omiljeni radio je veći dio svoga programa posvetio Valentinovu i romantnično-ljubavnim pjesmama. Uopće ne pridonose popravljanju mog raspoloženja. Maločas sam uzeo jednu knjigu tražeći u njoj nešto kratko i poticajno, nešto za moju dušu. Pročitao sam već tu knjigu. E da, zaboravio sam još nešto. Program na televiziji u ovaj četvrtak navečer je također katastrofalan. Ma ništa neobično. Ono što pročitah u toj knjizi, među ostalim, je molitva u zabrinutosti. To je bio pogodak u sredinu. Posebno u vrijeme ispita, ali i inače. Naravno, ne držim se izuzetkom. Svi smo zabrinuti zbog tko zna čega. Ovo je samo moje doživljavanje i proživljavanje istoga. Kako će proći ispiti, kako se pripremiti za ispit? Kako ostati smiren? Kako pisati čitko na ispitu? Banalne stvari. Hm... Danas sam još nešto čitao. Riječ je o kolumnistu koji je baš govorio o toj banalnosti koja se pretvara pod svjetlom reflektora i televizijskih kamera u proizvod koji se prodaje. Banalno se valjda povezuje sa svime onim što je povezano sa širokim masama, ako ne i sa svima. Banalno – normalno – svakodnevno – obično. Ono oko čega valjda ne vlada zabrinutost. Toga se ostavljam, barem za ovaj put.
Zabrinutost nam zuji u ušima posebno u zadnje vrijeme. Popularno je biti zabrinut za svašta nešto i više nego prije. Ako se ne brineš, puno se toga lošeg može dogoditi. E da... Sad je banalno biti zabrinut. Poznanici mi često znaju prigovoriti da sam smrknut, mrk, namrgođen, valjda da imam zabrinut izraz lica. On redovito nestane kad započnemo razgovor no do toga trenutka, dok lutam sam sa svojim mislima kojima se tek ponekad nasmiješim (a onda se brzo osvrnem gleda li tko da ne bi tkogod pomislio da sam "puk'o") i izgledam zabrinuto i tužno. Tako kažu. Evo i svijetlije strane. Kad stvarno budem zabrinut i tužan, nitko neće primijetiti razliku. Šalim se, naravno! I preuveličavam. Od banalnosti radim senzaciju. Znači, tako to ide...
Biti zabrinut. To je valjda urođeno čovjeku. Uvijek se oko nečega brinemo: bore i sijede vlasi samo čekaju da nam se što prije pokažu na licu i u kosi. Čir na želucu, nesanica i slični drugi poremećaji samo slijede. A sve zbog tog nagona i nevjerojatno velike volje i snage za održavanjem sustava. Nebitno koje vrste. Svatko ima nekakav svoj sustav i radi na njegovu održavanju. U njemu se osjeća dobro i ne želi ga se nipošto ostaviti. Tako je i s nama "crkvenjacima" (nažalost?). Vani je nesigurno. On je rekao: "Pasi ovce moje!" Znači li to održavati sustav? Ta stranica Biblije već dugo stoji otvorena na mome radnome stolu. Ivanovo evanđelje. Dvadeset i prvo poglavlje. "Slijedi me!" Kaže Isus Petru: "Slijedi me!" Taj poziv sadrži u sebi toliko odbacivanja zabrinutosti da je to "drama", što bi se reklo u našem hercegovačkom žargonu. A opet nikamo bez te zabrinutosti, pa ni za Njim. A kao vjerujem Mu... Tanko je to...
Ovako je molio kardinal Cooke:
Dragi Gospodine, brinem i pun sam straha. Tjeskoba i bojazan preplavljuju mi um. Možda je moja ljubav prema Tebi slaba i nesavršena pa odatle ova zabrinutost. Nastojao sam uvjeriti samoga sebe kako nemam zbog čega brinuti. Čini mi se da mi ta uvjeravanja ne pomažu. Znam da bih se trebao samo s povjerenjem prepustiti tvojoj nježnoj brizi i vodstvu. No previše sam uznemiren čak i da bih molio. Dotakni me, dragi Gospodine, svojim mirom, i pomozi mom uznemirenom duhu da shvati da si Ti moj Bog i da se ne trebam bojati nikakva zla.
_____________ piše: fra Željko
Približava se Valentinovo. Pomalo se naporno približava. Moj omiljeni radio je veći dio svoga programa posvetio Valentinovu i romantnično-ljubavnim pjesmama. Uopće ne pridonose popravljanju mog raspoloženja. Maločas sam uzeo jednu knjigu tražeći u njoj nešto kratko i poticajno, nešto za moju dušu. Pročitao sam već tu knjigu. E da, zaboravio sam još nešto. Program na televiziji u ovaj četvrtak navečer je također katastrofalan. Ma ništa neobično. Ono što pročitah u toj knjizi, među ostalim, je molitva u zabrinutosti. To je bio pogodak u sredinu. Posebno u vrijeme ispita, ali i inače. Naravno, ne držim se izuzetkom. Svi smo zabrinuti zbog tko zna čega. Ovo je samo moje doživljavanje i proživljavanje istoga. Kako će proći ispiti, kako se pripremiti za ispit? Kako ostati smiren? Kako pisati čitko na ispitu? Banalne stvari. Hm... Danas sam još nešto čitao. Riječ je o kolumnistu koji je baš govorio o toj banalnosti koja se pretvara pod svjetlom reflektora i televizijskih kamera u proizvod koji se prodaje. Banalno se valjda povezuje sa svime onim što je povezano sa širokim masama, ako ne i sa svima. Banalno – normalno – svakodnevno – obično. Ono oko čega valjda ne vlada zabrinutost. Toga se ostavljam, barem za ovaj put.
Zabrinutost nam zuji u ušima posebno u zadnje vrijeme. Popularno je biti zabrinut za svašta nešto i više nego prije. Ako se ne brineš, puno se toga lošeg može dogoditi. E da... Sad je banalno biti zabrinut. Poznanici mi često znaju prigovoriti da sam smrknut, mrk, namrgođen, valjda da imam zabrinut izraz lica. On redovito nestane kad započnemo razgovor no do toga trenutka, dok lutam sam sa svojim mislima kojima se tek ponekad nasmiješim (a onda se brzo osvrnem gleda li tko da ne bi tkogod pomislio da sam "puk'o") i izgledam zabrinuto i tužno. Tako kažu. Evo i svijetlije strane. Kad stvarno budem zabrinut i tužan, nitko neće primijetiti razliku. Šalim se, naravno! I preuveličavam. Od banalnosti radim senzaciju. Znači, tako to ide...
Biti zabrinut. To je valjda urođeno čovjeku. Uvijek se oko nečega brinemo: bore i sijede vlasi samo čekaju da nam se što prije pokažu na licu i u kosi. Čir na želucu, nesanica i slični drugi poremećaji samo slijede. A sve zbog tog nagona i nevjerojatno velike volje i snage za održavanjem sustava. Nebitno koje vrste. Svatko ima nekakav svoj sustav i radi na njegovu održavanju. U njemu se osjeća dobro i ne želi ga se nipošto ostaviti. Tako je i s nama "crkvenjacima" (nažalost?). Vani je nesigurno. On je rekao: "Pasi ovce moje!" Znači li to održavati sustav? Ta stranica Biblije već dugo stoji otvorena na mome radnome stolu. Ivanovo evanđelje. Dvadeset i prvo poglavlje. "Slijedi me!" Kaže Isus Petru: "Slijedi me!" Taj poziv sadrži u sebi toliko odbacivanja zabrinutosti da je to "drama", što bi se reklo u našem hercegovačkom žargonu. A opet nikamo bez te zabrinutosti, pa ni za Njim. A kao vjerujem Mu... Tanko je to...
Ovako je molio kardinal Cooke:
Dragi Gospodine, brinem i pun sam straha. Tjeskoba i bojazan preplavljuju mi um. Možda je moja ljubav prema Tebi slaba i nesavršena pa odatle ova zabrinutost. Nastojao sam uvjeriti samoga sebe kako nemam zbog čega brinuti. Čini mi se da mi ta uvjeravanja ne pomažu. Znam da bih se trebao samo s povjerenjem prepustiti tvojoj nježnoj brizi i vodstvu. No previše sam uznemiren čak i da bih molio. Dotakni me, dragi Gospodine, svojim mirom, i pomozi mom uznemirenom duhu da shvati da si Ti moj Bog i da se ne trebam bojati nikakva zla.
