Ugovor

 __________ piše: fra Željko

Gledam maloprije jednu sliku Isusa, a ispod nje vidim molbu nekog čovjeka: "Daj da prestanu mamine i moje patnje..." Čije to srce ne bi puklo samo slušajući o nečijoj patnji, bolu koji je nepodnošljiv... Bog je ono konačno utočište gdje se traži rješenje problema. Tamo se kuca kad stvari krenu nizbrdo, nezaustavljivo i sve brže i brže. Ponekad se zapitam što je u stvari ovaj moj poziv. Hoće li to biti neki oblik uslužnog aparata koji će svima nastojati pružiti odgovore ili neki oblik spretne švelje koja će uspijevati zakrpati rupu ma kojeg oblika ona bila. Ne volim neka velika pametovanja s propovijedaonice. Ne volim neka pametovanja uopće. Zapravo, puno više mi se sviđa šutnja. Ali, ona ne daje odgovore. Ona šuti. Nju ne mogu čuti. Od puno govora i mase riječi koje me ne dotiču i za koje imam dojam da su preuzete iz nekog priručnika, više mi govori šutnja u kojoj mogu čuti samoga sebe, ali i Njega... A te formule i rješenja za moj život; tko će mi ih dati? Taj život nekada stvarno zna biti strašan i okrutan, zna me dovesti pred zid ili me dobro srušiti na pod baš kad se počinjem penjati gore negdje...

Zadnjih dana pokušavam nešto dublje ući u ovu logiku poziva. Ne samo mog redovničkog poziva, nego kršćanskog poziva uopće. Valjda. Koliko je to drukčija logika od one koja vlada na zemlji i u međuljudskim odnosima. Međuljudski odnosi, valjda, podrazumijevaju neku korist, i to neku vidljivu korist. Od nekog truda vidiš neki rezultat. Frustrirajuće je kad ulažeš puno truda, a ne vidiš neki rezultat ili rezultat koji bi bio u skladu s uloženim trudom. Vidjeti. Čuti. Opipati. Nešto u ljudskim kategorijama bi bilo poželjno kad su u pitanju rezultati. Ili barem trenutna bilanca. Nešto što šuška. Znaš, problem je u tome što ne znam drukčije razmišljat od onoga što mi je prirodno. Po ljudski. Pa kako ću drukčije? Ne znam ni za što drugo, pa onda radim s onim što imam. Po ljudski gledam, po ljudski razmišljam, po ljudski vidim... Obveze su preuzete i kreće se na posao. Kad netko krši ugovor, govorimo o nepoštivanju ugovora i ugovor se razvrgne. I počinju tužbe i parnice, pa se opet izvlači nekakva korist. Pa odvjetnici, pa suci, porote, tužitelji, daktilografi, stražari... Ako ne ide milom, ide silom. I zakoni sve to manje-više uređuju, te odnose, mislim.

Svjedočim danas opet pozivu onog tesara iz Nazareta. Opet nešto muti na obali Genezaretskog jezera. Prodaje li opet maglu narodu? Opet se pojavio neki proizvođač opijuma za narod, kako bi to spretno izrekao jedan drugi sustav. Izgleda da su mu omiljena skupina ljudi ribari. Neuki i priprosti, primijetit ću, ako smijem. Ali, s druge strane, lako se poistovijetim s njima. Oni su, ipak, samo obični ljudi. Rade svoj posao i nikome ne smetaju. Prehranjuju svoje obitelji, vrijedno ribare, pošteno žive. Na kraju današnjeg evanđeoskog izvješća piše: Ostaviše sve i pođoše za njim. Dopustite mi zadiviti se tome. Nije ni da su imali mnogo, ali i to što su imali ostavili su i krenuli za nekim likom koji ih je oduševio. Na Njegovu riječ bacili su mreže i ulovili ribu. Vidjeli su da njegova riječ vrijedi. Odlučili su je slijediti. Ali, nešto drugo danas zamjećujem. Nigdje nisu istaknuti uvjeti ugovora. Tamo opet, na jednom drugom mjestu stoji: Hoće li tko ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka me slijedi!

Taj 'radni' odnos s Isusom nije baš tipičan. Kome se to nije dogodilo, pa da ga ponekad nije zvao na obračun kukajući i zdvajajući kako ovo, kako ono? Pođeš za Njim, ostaviš sve i pretpostavljaš da će bit nešto od toga. Kad tamo problem za problemom, odbacivanje i neprihvaćanje, ismijavanje, nerazumijevanje kud god kreneš, uskoća, suhoća, nemir... Pa, konačno, eto i dvojbe! Kud pođoh? Šta mi bi? Pa Ga onda ponekad i zaniječem, pravim se da Ga ne poznajem, da me nikad nije ni zovnuo, da nisam jedan od Njegovih. Pa onda opet krenem k Njemu, prikazujući Ga sebi kao onog Milosrdnog Oca, koji strepi i jedva čeka kad ću Mu se opet vratiti. Kad se upustiš u putovanje s Njim, zar je za očekivati izostanak svih problema, bolesti, prepreka bilo koje naravi... Opet se sjetih onog stiha iz Psalma 18: S Bogom svojim preskačem zidine. Marvin Gaye i Tammi Tarrell pjevaju: Ain't no mountain high enough... (..) To keep me getting to you (...) If you need me, call me (...) Just call my name, I'll be there in a hurry. Pa, ipak, nekad je tako teško osjetiti da si Ti blizu i prestati se bojati. Nekad je baš teško shvatiti da je to Tvoja volja i tada moliti budi volja Tvoja. Onih par poglavlja na kraju svakog evanđelja koji govore o Tvojoj muci, tjeskobi, strahu, agoniji, patnji, ostavljenosti, odbačenosti, izmučenosti, mrcvarenju možda mogu pomoći... Jer, ono što ja govorim, nije ni blizu onoga što si Ti učinio. Baš nešto učim o metodama i vrstama evangelizacije. Na prvom mjestu stoji svjedočenje životom. Onaj ostatak od još nekih 6-7 nabrojanih stvari mi se učini viškom. Svjedočenje životom je ono što se traži. Ti si posvjedočio životom. I tražio Očevu volju, a ne svoju...

Novi direktor u jednom poduzeću neki dan grmi i obećava jedino krv, znoj i suze svojim radnicima. Bože moj... Nekad ti samo uzdahnem. Svakojako ti tepam povremeno. Povremeno te baš ne shvaćam. Povremeno bih se potukao s Tobom. Znam jedno. Pozvavši me biti kršćanin (krstio sam se skroz mali, pa sam se jednog dana morao odlučiti odazvati i na taj poziv), a kasnije i biti fratar, nisi baš precizirao naše odnose. Ima puno s Tvoje strane onoga 'Ne boj se', 'Ja sam tu', 'Ja se brinem za tebe' i tomu sličnih znakova ohrabrenja. Nigdje se nismo dogovorili da će uvijek biti bajka. Da neće biti problema, boli, patnje, jada. Nismo se stigli dogovoriti, valjda... Onaj zov, iskreni krik čovjeka s početka ovoga razmišljanja je nešto što guši svaki govor. On bi da nestane patnje. Čime nju opravdati i što reći na nju... A patnja je jedino što vidim kad pogledam Tebe na križu. Ti jedino tada pomažeš. Nisi trošio tintu na potpisivanje propadljivih ugovora. Tvoj križ govori više nego ijedan ugovor. Samo mi pomozi, molim te, da taj križ nikad ne izgubim s vidika. Znam da te ne mogu uhvatiti za ruku i odvesti do suca pa da se tamo naši odvjetnici prepiru tko je kriv. Znam da ne mogu izvući od Tebe materijalnu odštetu kad završim u bolnici zbog toga što sam dobio ozljede na radnom mjestu. Mirovinsko, socijalno, zdravstveno... Tražim sigurnost. Kršćanin – može li kršćanin naći sigurnost u Tebi? Čovjek traži utočište. Uvijek. Želi siguran zaklon, mjesto na kojem se može osjećati mirno. Fratar – može li fratar naći sigurnost u Tebi? I taj fratar je samo čovjek koji traži dašak sigurnosti da je na pravom putu...