Ako postoji nešto što nam je teško prihvatiti na samima sebi, to su definitivno naše mane. Te mane nam, prije svega, stvaraju opterećenje i često su predmet našeg razočaranja. Međutim, možda bismo trebali pokušati vlastite mane gledati na drugačiji način. Možda će baš neka naša mana nekome biti poticaj za promjenu ili će upravo nama biti poticaj da promijenimo vlastiti život
Ako otvorimo Bibliju, već na samim početcima imamo neke velike likove koji su sa svojom manom učinili velika djela. Prije svega tu je Mojsije, koji je bio mucavac i kojega baš takvog Bog izabire da govori pred „velikim“ faraonom i da vodi cijeli izraelski narod. Ali uz jednu vrlo zanimljivu činjenicu - Bog ne oslobađa Mojsija od mucanja, nego ga baš takvog šalje ispred cijelog naroda. Možda je upravo to mucanje bilo važno za Mojsijev rast u poniznosti i možda ga je baš ta mana čuvala od grijeha oholosti. U našim očima mana je većinom poteškoća, dok je u Božjim ona način da nas on odvede na pravi put.
A da Bog ne bira logično govori nam i evanđelje kada opisuje Šimuna ribara, kojemu će Isus nadjenuti ime Petar. Za Petra se lako može iščitati da je bio teške naravi, u našem narodu bi se reklo da je išao glavom kroz zid, ali njega Bog izabire baš kao takvog. Kasnije vidimo da ta njegova mana, koja bi svima bila trn u oku, postaje nešto odlučujuće, gdje je Petar taj koji čini ono što se nitko ne usudi učiniti. On je onaj koji dolazi Isusu po vodi ili onaj koji prvi ulazi u grob tražeći Isusa…
Bog nas je stvorio različite i on zna zašto nas je stvorio takvima i zašto nas baš takve želi.
Imam dosta prijatelja koji su završili u invalidskim kolicima. U jednom od susreta, dok sam razgovarao s mladićem koji je prije bio zdrav, upitao sam ga što bi bilo s njegovim životom da se to nije dogodilo? On je odgovorio kako mu je njegova bolest bila jedna velika prekretnica u životu, jer se tek nakon tog iskustva počeo pitati o postojanju Boga i njegovoj ljubavi. Tvrdio je da, kad ne bi bilo njegove bolesti, vjerojatno ne bi bilo ni njegove vjere, jer ga je patnja natjerala da preispita smisao svoga postojanja.
U jednom drugom susretu s osobom koja nije bila sposobna hodati, u šali sam je upitao o tome tko više moli - ja kao fratar ili on? Na svoje pitanje sam odmah sâm i odgovorio kako sam uvjeren da je ta osoba bolji molitelj. Time sam iznudio osmijeh na njeno lice, a ona mi je odgovorila govoreći o sebi: "Kome je mnogo dano mnogo će se od njega i tražiti". Ta rečenica mi je sve objasnila i u njoj sam vidio sav onaj križ koji je osoba prihvatila, ali ne s mržnjom nego s radošću. To što ne može hodati nije je spriječilo da voli i ljubi svoj život i da u njemu vidi veličinu, odnosno Božji dar. Možda takve osobe s "većim" manama imaju veći zadatak od nas koji mislimo kako smo zdravi, jer svojom prisutnošću već svjedoče o drugačijem pogledu na život.
Svi imamo iskustvo suza koje smo isplakali, ali i onih koje smo zadržali u sebi. To je ljudski život. Međutim, trebamo se okrenuti i svemu onom dobrom oko sebe, izvući iz svake situacije ono što će nam koristiti za život i za sve živote onih oko nas. Ako u svemu vidim zlo, to će biti kočnica za ostvarivanje mog života, kao i kočnica za sve ono što sam drugima mogao dati.
S druge strane, možda bismo trebali biti oprezniji sa svojim vrlinama, jer sve svoje vrline i talente lako pripišemo sebi, a zaboravljamo onu ruku koja nas je stvorila.
Brinući se o vanjskim stvarima, zaboravili smo se zagledati u onu ljepotu u sebi koju je Bog s posebnom kreativnošću stvorio. I koliko god bio malen u svojim očima, u Božjima si velik jer on te voli. Moje mane su možda samo Božji dar.
