Slušati ili govoriti? Kad slušam, onda mi je dosadno i razmišljam o onome što bih ja govorio. Kad trebam govoriti, ne znam što bih rekao. To pomalo sliči na začarani krug ili nekakav čudan i kompliciran labirint.
Slušanje predstavlja napornu i zahtjevnu disciplinu. I strpljivost u velikim količinama. Noć je s četvrtka na petak. Želim malo osluškivati u miru moje sobe.
________ piše: fra Željko
S toliko buke se susretnem kroz dan, toliko informacija pokupim, toliko toga zaokuplja moje misli i drži moj um zaokupljenim – od birokracije do pranja zubi. Moram spomenuti i glazbu. I ona je sveprisutna. Nekad mi dade razmišljati, a nekad ju samo slušam i uživam. Sada – gasim i nju. Slušati i samo pozorno slušati. Možda se bojim onoga što bih mogao čuti? Čitajući proteklih dana i prelistavajući nekoliko knjiga, pojedine misli su se nametljivo lijepile za mene. Htjele su, valjda, da ih čujem. Pokušat ću, barem nekima, dati mjesta noćas...
Budi volja Tvoja... Ova mi je najsvježija, jer mi je danas nekoliko puta kucala na vrata i htjela moje prisustvo i moje društvo. Moleći žalosna otajstva krunice, Krist mi se čini najbližim. Getsemanski vrt mi se čini mjestom svakog čovjeka, posebnom lokacijom čiji vlasnički list posjeduje svaki čovjek na zemlji. Svatko se nađe u muci, poteškoći ili problemu koji mu se učini nepremostivim. Pred nečim se čovjek jednostavno nađe nemoćan i slab. Postane svjestan vlastite malenosti. Traži pomoć Jačega. Svatko najbolje zna sebe koliko se puta našao u takvoj situaciji i koliko je puta zatražio pomoć. Tada su molitve najžešće, tada se i suze prolijevaju. Tada se čine veliki zavjeti. Tada se obavljaju hodočašća i kleči se satima na koljenima. Tko još broji krunice koje se u takvim trenucima upućuju u nebo? Koliko li se strelovitih molitava uspne k Njemu...
Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja... Odreći se vlastite volje zvuči slično oblačenju luđačke košulje. Zvuči kao odustajanje. Zvuči kao predaja. U najtežim trenucima života, kada se radi o opstanku, o golom životu, odreći se vlastite volje ne zvuči baš ohrabrujuće. Biti svjestan vlastite ograničenosti je nešto što bih nazvao vrlinom. Vršenje vlastite volje je nešto što povezujemo sa srećom. Ako je po mome, onda sam sretan – tako bi zvučala čarobna formula za sreću. I žlica Vegete. Ali zašto se baš ta Njegova volja mora očitovati na tako surov i grub način? Ne može li Njegova volja biti malo ljubaznija i ljepša za sve nas? Ili ipak ovim pitanjima opet hoću da moja volja bude i Njegova...
Netko lijepo zapisa: Hrabrost govora temelji se na hrabrosti slušanja. Gospodine, pomozi mi osluškivati te i ponekad čuti i vršiti volju Tvoju... I još, ako dopuštaš, ponekad Te razumijeti... Oprosti!
________ piše: fra Željko
S toliko buke se susretnem kroz dan, toliko informacija pokupim, toliko toga zaokuplja moje misli i drži moj um zaokupljenim – od birokracije do pranja zubi. Moram spomenuti i glazbu. I ona je sveprisutna. Nekad mi dade razmišljati, a nekad ju samo slušam i uživam. Sada – gasim i nju. Slušati i samo pozorno slušati. Možda se bojim onoga što bih mogao čuti? Čitajući proteklih dana i prelistavajući nekoliko knjiga, pojedine misli su se nametljivo lijepile za mene. Htjele su, valjda, da ih čujem. Pokušat ću, barem nekima, dati mjesta noćas...
Budi volja Tvoja... Ova mi je najsvježija, jer mi je danas nekoliko puta kucala na vrata i htjela moje prisustvo i moje društvo. Moleći žalosna otajstva krunice, Krist mi se čini najbližim. Getsemanski vrt mi se čini mjestom svakog čovjeka, posebnom lokacijom čiji vlasnički list posjeduje svaki čovjek na zemlji. Svatko se nađe u muci, poteškoći ili problemu koji mu se učini nepremostivim. Pred nečim se čovjek jednostavno nađe nemoćan i slab. Postane svjestan vlastite malenosti. Traži pomoć Jačega. Svatko najbolje zna sebe koliko se puta našao u takvoj situaciji i koliko je puta zatražio pomoć. Tada su molitve najžešće, tada se i suze prolijevaju. Tada se čine veliki zavjeti. Tada se obavljaju hodočašća i kleči se satima na koljenima. Tko još broji krunice koje se u takvim trenucima upućuju u nebo? Koliko li se strelovitih molitava uspne k Njemu...
Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja... Odreći se vlastite volje zvuči slično oblačenju luđačke košulje. Zvuči kao odustajanje. Zvuči kao predaja. U najtežim trenucima života, kada se radi o opstanku, o golom životu, odreći se vlastite volje ne zvuči baš ohrabrujuće. Biti svjestan vlastite ograničenosti je nešto što bih nazvao vrlinom. Vršenje vlastite volje je nešto što povezujemo sa srećom. Ako je po mome, onda sam sretan – tako bi zvučala čarobna formula za sreću. I žlica Vegete. Ali zašto se baš ta Njegova volja mora očitovati na tako surov i grub način? Ne može li Njegova volja biti malo ljubaznija i ljepša za sve nas? Ili ipak ovim pitanjima opet hoću da moja volja bude i Njegova...
Netko lijepo zapisa: Hrabrost govora temelji se na hrabrosti slušanja. Gospodine, pomozi mi osluškivati te i ponekad čuti i vršiti volju Tvoju... I još, ako dopuštaš, ponekad Te razumijeti... Oprosti!
