Našao sam slobodno računalo. Pred sobom imam tri papira na kojima sam napisao ono što će uslijediti nakon par redaka. Namjestio sam font i veličinu slova. Ali, najprije par riječi o ovoj bjelini koja me uvijek iznova navodi na razmišljanje.
Trenutno je veliki dio ekrana prekriven bjelinom. A kad ovo završim, bit će veći dio prekriven crnilom. To mi je baš nešto moćno. K tome, to crnilo prenosi neku poruku, to nisu sve ista slova, nisam samo pritisnuo jednu tipku i čekao da se čitava stranica ispuni tim jednim znakom, simbolom ili slovom. Te riječi povezane u smisleni niz nekad znaju činiti čuda. Svete knjige su ispunjene slovima, riječima, brojevima koji u smislenu nizu poručuju svete poruke. A Riječ je jednog dana postala tijelom. Verbum caro factum est. Riječi…
________________ piše: fra Željko
Sjećam se… Glupo mi zvuči započeti nešto pisati s jednim ovim: "Sjećam se…" Mislio sam, zapravo, to iskoristiti za jednu drugu prigodu, a vjerojatno i hoću, ali i ova mi se, također, čini prigodna za ovakav početak. U cijelom nizu objekata i prostora kroz koje sam prolazio i koje sam imao priliku posjetiti, neka mjesta ipak zauzimaju značajnije mjesto od drugih, ako ni po čem drugom, onda po samom dojmu koji su ostavile na mene. I to ne zbog nečega što bi bilo u njima posebno, dakako, ima i toga, nego ovaj put bih se želio osvrnuti, među ostalim, na ozračje u tim prostorima. Muzeji, crkve, kapelice, knjižnice, čitaonice, mrtvačnice… Sve njih povezuje, što je mom oku i uhu ovaj put posebno zapelo, jedna zanimljiva pojava. Ukoliko nije kakva izvanredna situacija u pitanju, svi će se okrenuti i proždirati pogledom nekoga tko se usudio povisiti glas i poremetiti, narušiti, razoriti tišinu, veličanstvenu tišinu koja je do tad vladala. Izvanredne situacije. Samo da malo ostanem kod njih pa ću nastaviti dalje. U muzeju – otvaranje izložbe. U crkvi i kapelici – misa ili zajednička molitva. U knjižnici – predstavljanje knjige. U mrtvačnici – oproštajni govor. Inače – veličanstvena tišina.
U knjižnici sam, da ne bi tko pomislio da pišem u mrtvačnici (e, to bi stvarno čudno izgledalo)
ili u kapelici, ili pak u muzeju. Imam sasvim pristojnu rupu između predavanja i drugih obaveza pa sam se ovaj put odlučio svratiti u knjižnicu. Sjedim za stolom za četvero. Jedini sam predstavnik muškog roda. Dvije cure su mi potpuni neznanci. A treća je meni vrlo draga osoba. Što je "najokrutnije", da se poslužim njezinim rječnikom, u svoj ovoj situaciji bih najradije popričao s njom o stvarima koje sam danas doživio, a bio je nekakav čudan dan. Odnosno, još uvijek traje taj dan, nije davno prošlo podne. I sad moram držati jezik za zubima, a kemijsku u ruci. Danas sam čak i kemijsku zaboravio, pa sam ovu posudio od fra Brane, mog brata i kolege s godine. Nešto se, čini mi se, ona i moj rukopis ne slažu baš najbolje. Brane ima puno ljepši rukopis, sto posto njemu paše. Ajme, dobro li ti izgledaju i čudno i smiješno i nečitko ovi moji reci. Strašno. Još pišem na papiru bez linija. Ne daj Bože, nekome se ovim pozabavit! Pokoro moja!
Najgore je, izgleda, ipak to što, kad pišem, nema me tko zaustaviti i reći: "Stani! Dosadan si! Vrati se na temu!" Ili nešto tome slično. Ili je to najbolji dio. Znoje mi se ruke. Vani je toplo tako da sam i došao ovamo okupan tom toplinom s izvana. "Kuc-kuc", čuje se u mojoj glavi. Sjećam se…
O tom sam počeo pisati, a evo gdje me moje razbacane misli odvedoše. Čovjek bi pomislio da se na ovakvim mjest
ima čovjek pokušava koncentrirati na jednu stvar. Čitanje, molitvu, promatranje skulptura ili slika, na voljenu preminulu osobu. Trese se stol dok pišem. Valjda to ne ometa ostatak ekipe. Jedna od onih neznanki koje su bile za stolom je otišla. Druga je pred odlaskom. Valjda bi netko nešto rekao da je smetalo. Ili se sve to meni pričinja.
A čega se to ja, napokon, sjećam?!? Napokon!!! Knjižnica i čitaonica na Sveučilištu Notre Dame u SAD-u. Oni su imali sobice samice u kojima je moguće učiti, čitati, a za avanturiste, možda čak i spavati. He, he. U njima su bili stol i stolica, lampa, prozor i to je to. Ne znam čemu bi to prispodobio. Tuš kabina je za nju sportska dvorana. Šalim se! Nisam mogao odoljeti ovoj usporedbi. Sjetio sam se tuš kabine, a ova športska dvorana je uletjela slučajno. Ženski glas se čuje u daljini, ali ne mogu pogledom registrirati izvor tih audio valova. Dvije cure ispod stalno nešto pričaju. Ali kod njih, odnosno samo kod jedne koja je okrenuta meni, vidim samo micanje usana, ali moji audio receptori ne primaju podražaje s tog izvora. Da! Sjećam se… Ovdje nema tih sobica samica. Ali one tamo na Notre Dameu su me zadivile. Savršen prostor za učenje. Mir. Koncentracija. Tišina. Samoća. Hm… Dugi niz polica s knjigama. Koliko ljudsko iskustvo, znanje, ali i maštarije su sabrani u njima. Tko ih može sve pročitati? A svaka se pravi važna na svom mjestu u polici. Svojim koricama, svojom debljinom (ili vitkošću), svojim formatom želi reći: "Daj, pročitaj mene! Odaberi mene!"
Opet žene pričaju. Prozborih o toj atmosferi prostora. I svaki prostor ima nešto što je sveto u njem. Ovdje u čitaonici i knjižnici – znanje, mudrost. Ovdje se to štuje i poštuje. Otud tišina. I drugi čovjek. I onaj tko je napisao knjigu i onaj koji je pokraj mene. U muzeju se štuje skulptura, slika, predmet. I drugi čovjek. I onaj tko je napravio ili naslikao i onaj koji je pokraj mene. U crkvi se štuje Bog. I drugi čovjek. Iskazuje se hvala Bogu za Njegovo stvorenje.
Tišina može biti znak poštivanja, poniznosti, nelagode, neznanja, sabranosti, čuđenja, uživanja, ljubavi, zaljubljenosti, … Zvoni telefon… I već je više nema. Opet iznova valja zaroniti u nju. Opet iznova pokušati shvatiti što znači ta sobica samica. Napokon, i neki muški glas remeti tišinu. Nisam to bio ja koji u sebi vičem: "Šutite!" Neki tip priča na mobitel. Veličanstvena tišina. Uživajmo dok vlada.
p.s. I opis najružnije knjige koja mi zape za oko. Ona mi ne govori: "Daj, pročitaj me!" Velika je. Smeđa je. Debela je. Ne, nije to fratar. To je "Opšta psihopatologija" Karla Jaspersa. Žao mi je g. Jaspers, ali ovo nije bio Vaš dan. A moj? Vidjet ćemo…
________________ piše: fra Željko
Sjećam se… Glupo mi zvuči započeti nešto pisati s jednim ovim: "Sjećam se…" Mislio sam, zapravo, to iskoristiti za jednu drugu prigodu, a vjerojatno i hoću, ali i ova mi se, također, čini prigodna za ovakav početak. U cijelom nizu objekata i prostora kroz koje sam prolazio i koje sam imao priliku posjetiti, neka mjesta ipak zauzimaju značajnije mjesto od drugih, ako ni po čem drugom, onda po samom dojmu koji su ostavile na mene. I to ne zbog nečega što bi bilo u njima posebno, dakako, ima i toga, nego ovaj put bih se želio osvrnuti, među ostalim, na ozračje u tim prostorima. Muzeji, crkve, kapelice, knjižnice, čitaonice, mrtvačnice… Sve njih povezuje, što je mom oku i uhu ovaj put posebno zapelo, jedna zanimljiva pojava. Ukoliko nije kakva izvanredna situacija u pitanju, svi će se okrenuti i proždirati pogledom nekoga tko se usudio povisiti glas i poremetiti, narušiti, razoriti tišinu, veličanstvenu tišinu koja je do tad vladala. Izvanredne situacije. Samo da malo ostanem kod njih pa ću nastaviti dalje. U muzeju – otvaranje izložbe. U crkvi i kapelici – misa ili zajednička molitva. U knjižnici – predstavljanje knjige. U mrtvačnici – oproštajni govor. Inače – veličanstvena tišina.
U knjižnici sam, da ne bi tko pomislio da pišem u mrtvačnici (e, to bi stvarno čudno izgledalo)
ili u kapelici, ili pak u muzeju. Imam sasvim pristojnu rupu između predavanja i drugih obaveza pa sam se ovaj put odlučio svratiti u knjižnicu. Sjedim za stolom za četvero. Jedini sam predstavnik muškog roda. Dvije cure su mi potpuni neznanci. A treća je meni vrlo draga osoba. Što je "najokrutnije", da se poslužim njezinim rječnikom, u svoj ovoj situaciji bih najradije popričao s njom o stvarima koje sam danas doživio, a bio je nekakav čudan dan. Odnosno, još uvijek traje taj dan, nije davno prošlo podne. I sad moram držati jezik za zubima, a kemijsku u ruci. Danas sam čak i kemijsku zaboravio, pa sam ovu posudio od fra Brane, mog brata i kolege s godine. Nešto se, čini mi se, ona i moj rukopis ne slažu baš najbolje. Brane ima puno ljepši rukopis, sto posto njemu paše. Ajme, dobro li ti izgledaju i čudno i smiješno i nečitko ovi moji reci. Strašno. Još pišem na papiru bez linija. Ne daj Bože, nekome se ovim pozabavit! Pokoro moja!Najgore je, izgleda, ipak to što, kad pišem, nema me tko zaustaviti i reći: "Stani! Dosadan si! Vrati se na temu!" Ili nešto tome slično. Ili je to najbolji dio. Znoje mi se ruke. Vani je toplo tako da sam i došao ovamo okupan tom toplinom s izvana. "Kuc-kuc", čuje se u mojoj glavi. Sjećam se…
O tom sam počeo pisati, a evo gdje me moje razbacane misli odvedoše. Čovjek bi pomislio da se na ovakvim mjest
ima čovjek pokušava koncentrirati na jednu stvar. Čitanje, molitvu, promatranje skulptura ili slika, na voljenu preminulu osobu. Trese se stol dok pišem. Valjda to ne ometa ostatak ekipe. Jedna od onih neznanki koje su bile za stolom je otišla. Druga je pred odlaskom. Valjda bi netko nešto rekao da je smetalo. Ili se sve to meni pričinja.A čega se to ja, napokon, sjećam?!? Napokon!!! Knjižnica i čitaonica na Sveučilištu Notre Dame u SAD-u. Oni su imali sobice samice u kojima je moguće učiti, čitati, a za avanturiste, možda čak i spavati. He, he. U njima su bili stol i stolica, lampa, prozor i to je to. Ne znam čemu bi to prispodobio. Tuš kabina je za nju sportska dvorana. Šalim se! Nisam mogao odoljeti ovoj usporedbi. Sjetio sam se tuš kabine, a ova športska dvorana je uletjela slučajno. Ženski glas se čuje u daljini, ali ne mogu pogledom registrirati izvor tih audio valova. Dvije cure ispod stalno nešto pričaju. Ali kod njih, odnosno samo kod jedne koja je okrenuta meni, vidim samo micanje usana, ali moji audio receptori ne primaju podražaje s tog izvora. Da! Sjećam se… Ovdje nema tih sobica samica. Ali one tamo na Notre Dameu su me zadivile. Savršen prostor za učenje. Mir. Koncentracija. Tišina. Samoća. Hm… Dugi niz polica s knjigama. Koliko ljudsko iskustvo, znanje, ali i maštarije su sabrani u njima. Tko ih može sve pročitati? A svaka se pravi važna na svom mjestu u polici. Svojim koricama, svojom debljinom (ili vitkošću), svojim formatom želi reći: "Daj, pročitaj mene! Odaberi mene!"
Opet žene pričaju. Prozborih o toj atmosferi prostora. I svaki prostor ima nešto što je sveto u njem. Ovdje u čitaonici i knjižnici – znanje, mudrost. Ovdje se to štuje i poštuje. Otud tišina. I drugi čovjek. I onaj tko je napisao knjigu i onaj koji je pokraj mene. U muzeju se štuje skulptura, slika, predmet. I drugi čovjek. I onaj tko je napravio ili naslikao i onaj koji je pokraj mene. U crkvi se štuje Bog. I drugi čovjek. Iskazuje se hvala Bogu za Njegovo stvorenje.
Tišina može biti znak poštivanja, poniznosti, nelagode, neznanja, sabranosti, čuđenja, uživanja, ljubavi, zaljubljenosti, … Zvoni telefon… I već je više nema. Opet iznova valja zaroniti u nju. Opet iznova pokušati shvatiti što znači ta sobica samica. Napokon, i neki muški glas remeti tišinu. Nisam to bio ja koji u sebi vičem: "Šutite!" Neki tip priča na mobitel. Veličanstvena tišina. Uživajmo dok vlada.
p.s. I opis najružnije knjige koja mi zape za oko. Ona mi ne govori: "Daj, pročitaj me!" Velika je. Smeđa je. Debela je. Ne, nije to fratar. To je "Opšta psihopatologija" Karla Jaspersa. Žao mi je g. Jaspers, ali ovo nije bio Vaš dan. A moj? Vidjet ćemo…
