Kad se dobro osjećamo i dobro nam ide u životu, kad je sve za pet, lako je i s Bogom prijateljevati, zahvaljivati mu, slaviti ga, moliti mu se.
S druge strane, kad nam sve pođe nizbrdo (ili barem ponešto), kad je zlo i naopako, kad se jedna nevolja niže za drugom, odmah bismo pozvali Boga na raport, povukli ga za bradu i doveli na mjesto zločina te ga pozvali na odgovornost. Pitali bismo ga zašto.
__________ piše: fra Željko
Pozvali bi ga (kao da je negdje daleko) da se spusti među nas i objasni nam zašto patnja, zašto nevolja, zašto zlo, nepravda, bol… Vječna čovjekova pitanja kad se god malo bolje zamisli nad ovim svijetom, nad svojim životom i nad životima svojih bližnjih. Postoji li uopće nekakav odgovor na ta pitanja koji bi zatomio naš gnjev, otjerao našu tjeskobu, doveo svjetlo u tamu u koju je zavijen naš konkretni trenutak. Pođimo malo stazom kojom prođe Isus iz Nazareta…
Zaustavimo se na dvama trenucima iz Kristova života. Prvi neka bude onaj smješten u Maslinski vrt: Oče, neka se vrši volja tvoja, a ne moja! Drugi moment kojeg bih istaknuo zbio se na križu: Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio? I ovdje možemo nabacati hrpu onih Zašto. Isus je toliko puta istakao da je Bog njegov Abba (Tata), da su on i Otac jedno, da je on Ljubav. Pa zašto je onda tako okrutan taj Tata? Čemu sve to? Opet puno krvi, patnje, bola nepravde… Prva etapa je obilježena mukom, tjeskobom, strahom i krvavim znojem. Bili su to teški trenuci za Isusa, a tako snažan duh. Naša bi pitanja bila: Ne bih li ja ipak mogao bez toga nekako? Zašto baš mene to snađe? Nemoj mene, slab sam, nesposoban, jadan… Drugi trenutak je Isusov krik na križu. Na prvi pogled imamo pred sobom raspeta čovjeka čije riječi odišu razočaranjem i neispunjenim očekivanjima. Ovaj krik je, zapravo, početak Psalma 22. Prema židovskom shvaćanju, navesti početak psalma značilo je misliti na čitav taj psalam. A Psalam 22 prepun je činjeničnih optužbi na Božji račun, konkretnih nevolja koje tište nedužna i pravedna čovjeka, ostavljena i napuštena od svih. Zanimljivo je da i taj psalam, premda započinje povrijeđeno i razočarano, završava puno pozitivnije, čak iznenađujuće smiono. Radi se o pouzdanju u Boga, stavljanju nade u Boga i davanja hvale; završetak je molbenica koja ne djeluje ni razočarano ni tjeskobno. Vraćajući se na krik na križu, vidimo da Isus ni u tom trenutku ne poziva Boga na pravdanje i ne predbacuje mu. I dalje stavlja svoje pouzdanje u Boga.
Bacimo pogled i na djelić onoga što se događalo u međuvremenu, tj. između prvog i drugog istaknutog trenutka našeg razmatranja. Konkretno, uzmimo u obzir Isusove padove, ponovna ustajanja i pomaganja koja su se dogodila na putu prema Golgoti. Nakon pada Isus se diže i ponovno uzima svoj križ. Tu bih uočio i kako izgleda to nošenje križa. Križ na ramenima, čvrsto stisnut rukama, obgrljen, i što ga je teže nositi, to ga je potrebnije čvršće obuhvaćati. Tek koji trenutak, sekundu prije pada, pušta ga i pada pod njim. Ali onda ga opet grli, diže ga svom snagom i nosi ga dalje. Znakovito je, također, pomaganje na križnom putu. Isusu treba pomoć, ali neshvatljivim se doima njegovo pružanje pomoći drugima. U najtežim trenucima svoga života Isus tješi druge, svoju Majku, ali i prihvaća pomoć Šimuna Cirenca te rubac od Veronike. Pomoći i dopustiti drugima da nam pomognu; i to je veličina. To je, zapravo, način na koji mi ljudi svakodnevno funkcioniramo u životu, tj. ako želimo normalno funkcionirati u odnosu s drugima. I to je biti kršćanin. Biti Kristov. Dopustiti drugima da nam pomognu kad smo u teškoći; kad padnemo dopustiti drugima da nas podignu, dopustiti Kristu da nas podigne. Ujedno, s druge strane, pomagati drugima i onda kad nam se ne da, kad smo pritisnuti vlastitim problemima i teškoćama. I to je veličina. I težak zadatak. Zar baš moram…
Što to znači biti kršćanin? To biti Kristov? Nama kršćanima je u krvi u pozivu (tj. bitna nam je odlika – barem bi trebala biti) promatrati svijet drugim očima, imati jednu novu viziju, vidjeti onkraj ovoga vidljivoga, vidjeti iza. Biti kršćanin. Nije li to nasljedovanje Krista; pokušavati živjeti kako je on živio? Povijest Isusa iz Nazareta, njegova smrt, njegovo uskrsnuće i proslava, njegov transcendentni identitet jest korijen i objekt onoga što zovemo biti kršćanin. To se odnosi i na one trenutke u Maslinskom vrtu, na one padove i podizanja i na onaj trenutak na križu. Padajući i suočavajući se s nepravdom, boli, ostavljenošću, bezobzirnošću, okrutnošću, patnjom, bespomoćnošću ne gubimo nadu u Boga. Pouzdanje je težak i rizičan korak koji može izgledati kao uzmak, slabost i bježanje od odgovornosti. No, otkad je Uskrsa, kršćanin je dužan promatrati sve u svjetlu Uskrsnuća. Uskrs je ono zbog čega vrijedi ponovno ustati, uzeti svoj križ i ići za Isusom, dopustiti si pomoći i pomagati drugima.
__________ piše: fra Željko
Pozvali bi ga (kao da je negdje daleko) da se spusti među nas i objasni nam zašto patnja, zašto nevolja, zašto zlo, nepravda, bol… Vječna čovjekova pitanja kad se god malo bolje zamisli nad ovim svijetom, nad svojim životom i nad životima svojih bližnjih. Postoji li uopće nekakav odgovor na ta pitanja koji bi zatomio naš gnjev, otjerao našu tjeskobu, doveo svjetlo u tamu u koju je zavijen naš konkretni trenutak. Pođimo malo stazom kojom prođe Isus iz Nazareta…
Zaustavimo se na dvama trenucima iz Kristova života. Prvi neka bude onaj smješten u Maslinski vrt: Oče, neka se vrši volja tvoja, a ne moja! Drugi moment kojeg bih istaknuo zbio se na križu: Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio? I ovdje možemo nabacati hrpu onih Zašto. Isus je toliko puta istakao da je Bog njegov Abba (Tata), da su on i Otac jedno, da je on Ljubav. Pa zašto je onda tako okrutan taj Tata? Čemu sve to? Opet puno krvi, patnje, bola nepravde… Prva etapa je obilježena mukom, tjeskobom, strahom i krvavim znojem. Bili su to teški trenuci za Isusa, a tako snažan duh. Naša bi pitanja bila: Ne bih li ja ipak mogao bez toga nekako? Zašto baš mene to snađe? Nemoj mene, slab sam, nesposoban, jadan… Drugi trenutak je Isusov krik na križu. Na prvi pogled imamo pred sobom raspeta čovjeka čije riječi odišu razočaranjem i neispunjenim očekivanjima. Ovaj krik je, zapravo, početak Psalma 22. Prema židovskom shvaćanju, navesti početak psalma značilo je misliti na čitav taj psalam. A Psalam 22 prepun je činjeničnih optužbi na Božji račun, konkretnih nevolja koje tište nedužna i pravedna čovjeka, ostavljena i napuštena od svih. Zanimljivo je da i taj psalam, premda započinje povrijeđeno i razočarano, završava puno pozitivnije, čak iznenađujuće smiono. Radi se o pouzdanju u Boga, stavljanju nade u Boga i davanja hvale; završetak je molbenica koja ne djeluje ni razočarano ni tjeskobno. Vraćajući se na krik na križu, vidimo da Isus ni u tom trenutku ne poziva Boga na pravdanje i ne predbacuje mu. I dalje stavlja svoje pouzdanje u Boga.
Bacimo pogled i na djelić onoga što se događalo u međuvremenu, tj. između prvog i drugog istaknutog trenutka našeg razmatranja. Konkretno, uzmimo u obzir Isusove padove, ponovna ustajanja i pomaganja koja su se dogodila na putu prema Golgoti. Nakon pada Isus se diže i ponovno uzima svoj križ. Tu bih uočio i kako izgleda to nošenje križa. Križ na ramenima, čvrsto stisnut rukama, obgrljen, i što ga je teže nositi, to ga je potrebnije čvršće obuhvaćati. Tek koji trenutak, sekundu prije pada, pušta ga i pada pod njim. Ali onda ga opet grli, diže ga svom snagom i nosi ga dalje. Znakovito je, također, pomaganje na križnom putu. Isusu treba pomoć, ali neshvatljivim se doima njegovo pružanje pomoći drugima. U najtežim trenucima svoga života Isus tješi druge, svoju Majku, ali i prihvaća pomoć Šimuna Cirenca te rubac od Veronike. Pomoći i dopustiti drugima da nam pomognu; i to je veličina. To je, zapravo, način na koji mi ljudi svakodnevno funkcioniramo u životu, tj. ako želimo normalno funkcionirati u odnosu s drugima. I to je biti kršćanin. Biti Kristov. Dopustiti drugima da nam pomognu kad smo u teškoći; kad padnemo dopustiti drugima da nas podignu, dopustiti Kristu da nas podigne. Ujedno, s druge strane, pomagati drugima i onda kad nam se ne da, kad smo pritisnuti vlastitim problemima i teškoćama. I to je veličina. I težak zadatak. Zar baš moram… Što to znači biti kršćanin? To biti Kristov? Nama kršćanima je u krvi u pozivu (tj. bitna nam je odlika – barem bi trebala biti) promatrati svijet drugim očima, imati jednu novu viziju, vidjeti onkraj ovoga vidljivoga, vidjeti iza. Biti kršćanin. Nije li to nasljedovanje Krista; pokušavati živjeti kako je on živio? Povijest Isusa iz Nazareta, njegova smrt, njegovo uskrsnuće i proslava, njegov transcendentni identitet jest korijen i objekt onoga što zovemo biti kršćanin. To se odnosi i na one trenutke u Maslinskom vrtu, na one padove i podizanja i na onaj trenutak na križu. Padajući i suočavajući se s nepravdom, boli, ostavljenošću, bezobzirnošću, okrutnošću, patnjom, bespomoćnošću ne gubimo nadu u Boga. Pouzdanje je težak i rizičan korak koji može izgledati kao uzmak, slabost i bježanje od odgovornosti. No, otkad je Uskrsa, kršćanin je dužan promatrati sve u svjetlu Uskrsnuća. Uskrs je ono zbog čega vrijedi ponovno ustati, uzeti svoj križ i ići za Isusom, dopustiti si pomoći i pomagati drugima.
