Pločice

Kao djeca često smo se znali zaigrati oprezno hodajući i pazeći točno stajati na te oblike, ma kakvi oni bili. Cilj je bio stati samo na taj omeđeni, mali dio površine, tu jednu jedinu pločicu. Zapravo, cilj je bio stati na jednu po jednu, a ne dvije-tri odjednom. Kako je lako djeci pronaći zabavu! Kako je lako naći nešto zanimljivo čime ispunili svoj dan. Divim im se.

Često sebe uhvatim upravo u tome. Zagledam se u pod pa onda pazim gdje gazim. To iziskuje koncentraciju, pažnju i usklađene korake. Pritom, ponekad, znam izgledati čudno. Ovisno kakve su ploče po kojima hodam; velike ili male, trokutaste ili okrugle, pravokutne ili kockaste, i ne znam kakve sve ne. E da, i romboidnih ima! Ovisno o tome kakve su, iziskuju različitu motoriku, različitu dozu koncentracije, različitu količinu pažnje. I pored svega toga, valja još pripaziti na ostale ljude koji prolaze. (Dok ovo pišem, na policiji sam. Svi nešto čitaju ili pričaju. Neprestani zvukovi, koji upozoravaju one što čekaju da je sljedeći na redu, odvlače mi pažnju. Još ih je trinaest u redu prije mene. Valjda ću uspjeti ovo dovršiti prije nego dođe i moj red. To čekanje i ti redovi su također zanimljive stvarnosti o kojima se ponekad vrijedi zamisliti, ali o tom drugom prilikom. Valjda. Ne znam je li ovo dobro sada uopće pisati jer skrećem s teme i ne znam je li stvar u tome što sam izgubio inspiraciju ili je i ovo dio te inspiracije. Moram priznati da sam planirao pisati dok čekam. Doduše planirao sam sjesti negdje i ispijati kavu, ali ostao sam u čekaonici. Ugledao sam mjesto na visokom stolu i tu sam se smjestio i ostao. Čujem hercegovački naglasak kod jedne žene. Autentični. Uvijek mi ga je lijepo čuti. Curi pokraj mene ime je Srna. Primijetih to dok sam dizao pogled na monitor s brojevima. Valjda joj neće smetati što i nju spominjem. Ma vjerojatno ona ovo neće ni pročitati. Jedini sam koji piše u ovoj čekaonici pa joj neće biti teško zaključiti tko sam. No, nevažno. Što se tiče ovog pisanja, priznajem, samo slijedim svoj tijek misli. Jučer jedan profesor na predavanju reče kako je sv. Pavao diktirao, a pisar pisao njegove poslanice. I Karl Rahner je diktirao svoje knjige tajnici. Zato i kod jednog i kod drugog ima nepovezanih i nedovršenih misli, kilometarskih rečenica, itd. Ja nemam kome diktirati, a bojim se da mi misli pobjegnu. Ionako mi je lakše pisati nego govoriti, iako očajno pišem. Mene kao da je strah ovih sirena što se glasaju iznad moje glave pa brzo pišem i bojim se kako ću to uopće moći pročitati. Napokon me zaboljela ruka. Zatvaram zagradu. Vraćam se pločicama.)

Na podu ove prostorije su također pločice. Ljudi ne paze kako hodaju po njima. Zabrinutih lica i užurbanih koraka idu gore-dolje po čekaonici. Imaju i drugih briga. Tko uopće misli o pločicama? Ta nisam ni ja pazio ni gledao kad sam ulazio. Valjda se svi boje da ne bi štogod zaboravili. (Opet zagrada. Ja sam zaboravio i gdje je ova zgrada. Valjda sam ponio sve dokumente. Evo, ova zagrada nije bila duga). Gleda gospođa u zanimljivom crvenom džemperu što to ja radim. U mislima joj odgovaram da je to moj način kako ispuniti vrijeme dok čekam svoj red. Pločice. Norme, pravila, zakoni, pisani i nepisani. Hodamo ili gazimo po njima. Ako ih mislimo pratiti, čak štoviše, živjeti po njima, potrebno je strašno mnogo koncentracije, pažnje i usklađenih koraka. Obzirnost, odgovornost. Zaboravljam li štogod? Ljubav vjerojatno. Bez ljubavi sve je to bezokusno. Djeca vole skakutati po pločicama. Uživaju u tome. Pravila? Norme? Zakoni? Zar je to nešto u čemu se može uživati? Odgovornost, obzirnost, trud, marljivost? Plus ljubav. Neću više pisati… Moj je red na šalteru. Dalje ćemo svatko za sebe…