Ovom svojom odlukom Papa postaje svjedokom koji nije navezan ni na kakvu službu. Upravo sloboda od službi oslobađa ga za slobodu služenja jer kako danas reče: »što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju.«
Teško je donositi odluke od životnog značaja. To nikada nije bilo lako. Osobito ako se te odluke ne tiču samo stvarnosti našega života, nego dotiču i živote drugih. U takvom promišljanju o donošenju odluka, baš zbog zahvata koji ih određuje i posljedica koje iz njega proizlaze, potrebno je dugotrajno vrijeme odgovornog traganja za smislenošću vlastitih postupaka. U toj potrazi nezaobilaznu ulogu ima ljubav. Odluka mora biti i plod zrenja ljubavi. Ljubav treba postati okvir unutar kojeg se određuje hod našega života. Novi korak u životu trebao bi uvijek biti pokrenut i usmjeren ljubavlju. Danas nas je sve iznenadila jedna velika odluka koja sa sobom nosi neizbježne posljedice na čitav organizam Crkve. Odluka Rimskog prvosvećenika, pape Benedikta XVI., o povlačenju s te odgovorne i zahtjevne službe Crkve. Naše nesnalaženje u svemu ovome, pretekla je njegova odluka utemeljena u dubokoj svijesti ljubavi prema Bogu i Crkvi. Njegova odluka proizlazi iz ljubavi utemeljenoj u svijesti vlastitih okvira, granica i mogućnosti, ali i utemeljenoj u ljubavi prema zajednici vjere kojoj je postavljen za predvodnika i učitelja. Obje ove ljubavi svjedoče o svojem ukorijenjenju u Bogu. Bog je izvor i istinske ljubavi prema sebi jer »čovjek je ono što o njemu misli Bog, a ne netko drugi« (sv. Franjo), ali i vjerodostojni kriterij ljubavi prema Crkvi budući da ju je on ljubio prvi jer »Bog je tako ljubio svijet da je dao svojeg Sina Jedinorođenca« (Iv 3, 16).
O razlozima Papine odluke nije potrebno previše nagađati i donositi neke, možda i pomalo neutemeljene zaključke o kojekakvim spletkama vatikanske diplomacije. Smatram kako je potrebno razloge pronaći u samim Papinim riječima koje je izrekao prilikom sjednice današnjeg Konzistorija i donošenja odluke o kanonizaciji troje novih svetaca. Tim Papinim riječima (tekstu) prethodi okvir u kojima su one izrečene (kon-tekst). Papa te riječi nije izrekao ni za vrijeme neke homilije, ni za vrijeme Angelusa, a niti u vremenu izricanja kateheze. On svoju odluku donosi i izriče u krugu najbližih suradnika – kardinala koji sačinjavaju konzistorijalni skup. Nadalje, ne smije se niti zanemariti druga važnost i razlog okupljanja, a to je odluka o kanonizaciji troje svetih. Time je Papa jasno pokazao s kakvom sviješću donosi odluku tako važnog značaja – u zajedništvu najbližih suradnika računajući na njihovo razumijevanje i podršku, te u zajedništvu s nebeskom Crkvom, odnosno zajedništvu sa svecima koje Papa često naziva svojim prijateljima. Njegova važna odluka za život Crkve donijeta je dakle u kontekstu zajedništva nebeske i zemaljske Crkve. To svjedoči o ozbiljnosti takve odluke, ali i o smjeru na koji upućuje takva odluka.
Riječi kojima je Papa utemeljio razložnost ovakve odluke svjedoče o bistrini i jasnoći slobode u kojoj su donijete, te nose snagu utemeljenu u Gospodinu. Naime, sam Papa govori: »Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. Veoma sam svjestan da se tu službu, zbog njezine duhovne naravi, mora obnašati ne samo djelima i riječima, već ništa manje patnjom i molitvom. No, u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra.«
Prvenstveno, ako pažljivije iščitavamo ovaj tekst uočit ćemo kako je on plod ljubavi. Ova odluka svjedoči o zrelosti ljubavi Benedikta XVI. prema Crkvi. Ljubav koju svjedoči jest ljubav koja poznaje odgovornost. Ljubav budući da nosi konkretne zahtjeve vjernosti i predanja vlastita života sa svim njegovim snagama i mogućnostima, podrazumijeva i odgovornost prema tim zahtjevima. Ukoliko se ne može ispuniti dužnosti koje ljubav nudi i zahtijeva, utoliko treba biti svjestan svojih granica nemoći te donositi odluke koje će biti u skladu sa spomenutim zahtjevima i nemoći koja opterećuje. Svjesnost vlastite nemoći, a time i nesposobnosti, svjedoči o poniznosti koja takvoj ljubavi daje kvalitetu punine. Čovjek zahvaćen poniznošću ljubavi koju očituje u svojem življenju budi pozornost mnogih, i to zbog svoje vjerodostojnosti života. Zato je zrenje ljubavi usmjereno i prema vlastitim granicama koje jasno prepoznaje i predano se s njima nosi. Smanjenje tjelesne i duševne snage, svjedoči Papa, priječi službu upravljanja lađom svetoga Petra i naviještanja evanđelja. Upravljanje Crkvom i naviještanje evanđelja ne dopuštaju osrednjost. Ne može se nositi dar evanđelja u zajednici vjere polovično. Papa, primjećujući svoju nemoć uzrokovanu izmicanjem snage i poodmakloj dobi, donosi odluku iz ljubavi prema stvarnosti Crkve u kojoj sada hodi.
Nadalje, ova Papina odluka donesena je nakon preispitivanja pred Gospodinom. Njegova odluka proizlazi iz susreta koji mijenja naša ljudske okvire. Prostor donošenja odluke o odricanju od odgovorne službe isti je onaj u kojem se i rađa predani odgovor za prihvaćanje odgovorne službe. To ujedno svjedoči o otvorenosti Gospodinovom nadahnuću i Papinom predanju u Božju volju koja znade iznenaditi i zamrsiti naše životne planove. Takva otvorenost primjer je gdje se rađa hrabrost donošenja odluka. Ponekad i nama nerazumljivih. Hrabrost odluke u vršenju Božje ljubavi svjedoči o nenavezanosti, slobodi. Ovom svojom odlukom Papa postaje svjedokom koji nije navezan ni na kakvu službu. Upravo sloboda od službi oslobađa ga za slobodu služenja jer kako danas reče: »što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju.« Usmjerujući se na molitvu i služenje Crkvi na taj način Papa jamči ispravnost svoje odluke, ali i postaje živući poziv nama da svoje molitve usmjerimo za svetu Crkvu Božju i one koji će je voditi u potpunoj poslušnosti Božjem glasu koji nas ponekad poziva da poput Abrahama izađemo iz svoje zemlje u prostore nepoznatog ili poput Petra bacimo svoje mreže usred bijela dana, te tako učinimo korak koji možda neće biti razumljiv i logičan, ali će (p)ostati jamac Božje prisutnosti među nama. Ta Božja prisutnost budi u nama zahvalnost za dar mudrog vođenja Crkve po životu pape Benedikta XVI. kroz gotovo osam godina predanog življenja i autentičnog svjedočenja ljepote Riječi koja može zahvatiti život i promijeniti njegove navike i poslanje. Otvorenost toj prisutnosti jamči našu povezanost sa cijelom Crkvom u molitvi za izbor novog Petrova nasljednika koji će nastaviti upravljati Petrovom lađom i biti u službi naviještanja evanđelja svim svojim životom i cijelim svojim srcem, baš kako je to činio i čini papa Benedikt XVI.
piše: fra Bojan Rizvan
O razlozima Papine odluke nije potrebno previše nagađati i donositi neke, možda i pomalo neutemeljene zaključke o kojekakvim spletkama vatikanske diplomacije. Smatram kako je potrebno razloge pronaći u samim Papinim riječima koje je izrekao prilikom sjednice današnjeg Konzistorija i donošenja odluke o kanonizaciji troje novih svetaca. Tim Papinim riječima (tekstu) prethodi okvir u kojima su one izrečene (kon-tekst). Papa te riječi nije izrekao ni za vrijeme neke homilije, ni za vrijeme Angelusa, a niti u vremenu izricanja kateheze. On svoju odluku donosi i izriče u krugu najbližih suradnika – kardinala koji sačinjavaju konzistorijalni skup. Nadalje, ne smije se niti zanemariti druga važnost i razlog okupljanja, a to je odluka o kanonizaciji troje svetih. Time je Papa jasno pokazao s kakvom sviješću donosi odluku tako važnog značaja – u zajedništvu najbližih suradnika računajući na njihovo razumijevanje i podršku, te u zajedništvu s nebeskom Crkvom, odnosno zajedništvu sa svecima koje Papa često naziva svojim prijateljima. Njegova važna odluka za život Crkve donijeta je dakle u kontekstu zajedništva nebeske i zemaljske Crkve. To svjedoči o ozbiljnosti takve odluke, ali i o smjeru na koji upućuje takva odluka.
Riječi kojima je Papa utemeljio razložnost ovakve odluke svjedoče o bistrini i jasnoći slobode u kojoj su donijete, te nose snagu utemeljenu u Gospodinu. Naime, sam Papa govori: »Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. Veoma sam svjestan da se tu službu, zbog njezine duhovne naravi, mora obnašati ne samo djelima i riječima, već ništa manje patnjom i molitvom. No, u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra.«
Prvenstveno, ako pažljivije iščitavamo ovaj tekst uočit ćemo kako je on plod ljubavi. Ova odluka svjedoči o zrelosti ljubavi Benedikta XVI. prema Crkvi. Ljubav koju svjedoči jest ljubav koja poznaje odgovornost. Ljubav budući da nosi konkretne zahtjeve vjernosti i predanja vlastita života sa svim njegovim snagama i mogućnostima, podrazumijeva i odgovornost prema tim zahtjevima. Ukoliko se ne može ispuniti dužnosti koje ljubav nudi i zahtijeva, utoliko treba biti svjestan svojih granica nemoći te donositi odluke koje će biti u skladu sa spomenutim zahtjevima i nemoći koja opterećuje. Svjesnost vlastite nemoći, a time i nesposobnosti, svjedoči o poniznosti koja takvoj ljubavi daje kvalitetu punine. Čovjek zahvaćen poniznošću ljubavi koju očituje u svojem življenju budi pozornost mnogih, i to zbog svoje vjerodostojnosti života. Zato je zrenje ljubavi usmjereno i prema vlastitim granicama koje jasno prepoznaje i predano se s njima nosi. Smanjenje tjelesne i duševne snage, svjedoči Papa, priječi službu upravljanja lađom svetoga Petra i naviještanja evanđelja. Upravljanje Crkvom i naviještanje evanđelja ne dopuštaju osrednjost. Ne može se nositi dar evanđelja u zajednici vjere polovično. Papa, primjećujući svoju nemoć uzrokovanu izmicanjem snage i poodmakloj dobi, donosi odluku iz ljubavi prema stvarnosti Crkve u kojoj sada hodi.
Nadalje, ova Papina odluka donesena je nakon preispitivanja pred Gospodinom. Njegova odluka proizlazi iz susreta koji mijenja naša ljudske okvire. Prostor donošenja odluke o odricanju od odgovorne službe isti je onaj u kojem se i rađa predani odgovor za prihvaćanje odgovorne službe. To ujedno svjedoči o otvorenosti Gospodinovom nadahnuću i Papinom predanju u Božju volju koja znade iznenaditi i zamrsiti naše životne planove. Takva otvorenost primjer je gdje se rađa hrabrost donošenja odluka. Ponekad i nama nerazumljivih. Hrabrost odluke u vršenju Božje ljubavi svjedoči o nenavezanosti, slobodi. Ovom svojom odlukom Papa postaje svjedokom koji nije navezan ni na kakvu službu. Upravo sloboda od službi oslobađa ga za slobodu služenja jer kako danas reče: »što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju.« Usmjerujući se na molitvu i služenje Crkvi na taj način Papa jamči ispravnost svoje odluke, ali i postaje živući poziv nama da svoje molitve usmjerimo za svetu Crkvu Božju i one koji će je voditi u potpunoj poslušnosti Božjem glasu koji nas ponekad poziva da poput Abrahama izađemo iz svoje zemlje u prostore nepoznatog ili poput Petra bacimo svoje mreže usred bijela dana, te tako učinimo korak koji možda neće biti razumljiv i logičan, ali će (p)ostati jamac Božje prisutnosti među nama. Ta Božja prisutnost budi u nama zahvalnost za dar mudrog vođenja Crkve po životu pape Benedikta XVI. kroz gotovo osam godina predanog življenja i autentičnog svjedočenja ljepote Riječi koja može zahvatiti život i promijeniti njegove navike i poslanje. Otvorenost toj prisutnosti jamči našu povezanost sa cijelom Crkvom u molitvi za izbor novog Petrova nasljednika koji će nastaviti upravljati Petrovom lađom i biti u službi naviještanja evanđelja svim svojim životom i cijelim svojim srcem, baš kako je to činio i čini papa Benedikt XVI.piše: fra Bojan Rizvan
