Traganje predstavlja avanturu u koju se upuštaju oni koji su spremni slušati i djelovati. Slušanje je preduvjet djelovanja.
Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi. (Prop 1,5)
Izuzetna su djela nastajala u svitanje zore i zalazak sunca. Trenutci su to posebnih obilježja prirode. Impresije zore vraćaju nas na početak, nešto novo i iznova. A ugođaj zalaska prikaz kraja, nečega što pomalo mine. Vječnost u trenutku. Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a “tisuću godina kao jedan dan”. (2Pet 3,8) U jednom danu nastaje i nestaje život. Rađa se i umire. Živi i ugiba. Ono isto sunce i dalje lica mnoga obasjava. Neumorno sjaji i obasjava čitavu povijest. Svaki dan i mjesec, svaku godinu i svaki trenutak.
Unutar povijesne linije istaknuti su datumi i godine. Istaknuta sjećanja. Spomeni kojima se vraćamo. Stalni povratak iako idemo naprijed. Idemo kraju koji je početak. Među mnoštvom trenutaka izdvojen je dolazak Onoga koga se iščekivalo. Boga koji se utjelovljuje. Utjelovljen po Riječi. Na različite su načine ljudi pokušavali doprijeti do Boga. Gdje si Bože? Gdje si bio? Čuješ li me? Iako su različita mjesta i vremena traganja ljudi, sveti Augustin o svom traganju piše: Ti si Bog moj, tebi uzdišem danju i noću… Kasno sam te uzljubio, Ljepoto, tako stara i tako nova. A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću. Zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću. Prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom. Okusio sam ga pa gladujem i žeđam. Dotaknuo si me i ja gorim za mirom tvojim.
Traganje predstavlja avanturu u koju se upuštaju oni koji su spremni slušati i djelovati. Slušanje je preduvjet djelovanja. Osluškivanje je korak (usp. Pismo pape Franje o ulozi književnosti u formaciji, br. 20). Koračanjem poviješću bivaju i uši i oči zaokupljene otiscima Boga u pisanju malenih i neznatnih ljudi. Jedan je takav Francis Thompson, neumorni tažitelj smisla. Thompson je engleski pjesnik. Napisao je pjesmu The Hound of Heaven - Nebeski gonič, koja predstavlja remek djelo 19. st. Pjesma je napisana u 182 stiha, vrteći se oko odnosa čovjeka i Boga. Čovjek koji je tražitelj u bijegu, i Bog koji stalno i uvijek pronalazi čovjeka. Bog koji je alegorijski prikazan kao nebeski gonič, trčeći i tražeći izgubljenu dušu čovjeka predstavlja odnos Pastira i ovce (usp. Iv 10,1-21).
Thompson o čovjeku pjeva: Bježao sam od Njega noćima i danima; Skrivao se od Njega iza grgoljivog smijeha; Rekoh zori: Svići, a noći: Požuri!; Što si zaslužio? Od ove ljudske gline, najblatnija grudo!
Svjestan je čovjek svoga jada kad iskusi granice vlastitoga pada. Thompson je vlastito iskustvo prikazao pjesničkim jezikom. Iako je u bijegu koji je besmislen, jer ga Bog ne progoni. Iako ga čovjek nesvjesno traži. Zastupljena je prečesto misao zasluge. Način življenja po zasluzi. Čovjek je često okovan lancima zasluga, priznanja i dugova. Moram ovo ili ono da bih zaslužio ovo… Bog ne poznaje takvu vrstu trgovanja kojim je čovjek često pogođen.
Pjesma završava stihovima:
Stane kraj mene onaj Korak
Nije li moja tama
Tek sjen Njegove ruke,
S ljubavlju ispružene?
“Ah, najlakovjerniji, najsljeplji, najslabiji,
Ja sam Onaj koga tražiš!
Ti tjeraš ljubav od sebe, koji Mene tjeraš!”
Strpljiv je Bog s čovjekom. Milosrdni Otac koji bez obzira na vrijeme i trajanje čeka izgubljenog sina. U zataji i izdaji opet daruje nadu za kajanje i strpljivo čeka. Iako je njegov korak uvijek korak ispred. Ali ne po logici čovjeka, koji prečesto misli da je pronicljiv i da sve može proniknuti i predvidjeti. A to predviđanje uglavnom bude samo privid. Bog nema privid. On ima puni i jasni uvid. Zna i pozna do kraja. Gospodine, proničeš me svega i poznaješ… (Ps 139). Sjena njegove ruke milosrdnice pokriva cijelog čovjeka, koji ponekad nije u stanju shvatiti i prihvatiti beskonačnu ljubav Onoga koji je Ljubav.
Thompsonovo iskustvo tražitelja Boga obasjalo je i živote drugih. Sjaj se proširio šireći se i danas. Imao je utjecaj na Gilberta Chestertona i Johna R. R. Tolkiena. Utjecaj nije bio samo stilski i književni, nego inspirativni, nadahnjujići i razotkrivajući. Duhovni pečat koji je Thompson ostavio na ovu dvojicu velikana svjedoče i sami. O Thompsonovoj smrti Chestreton piše Esej o mrtvom pjesniku, a Tolkien kaže da ne postoji poganin koji toliko voli Boga te da posjeduje svetost osjetljivu na ljepotu i maštu kontemplativnu o svetosti. Samo ovako veliki ljudi koji su dovoljno mali mogu priznati veličinu ovog skrivenog mistika. Njegova mistika predstavlja put Bogu i putovanje s Njim. Thompson, otkrivajući vlastite bijegove koji su plod njegovih traženja, upućuje i nas u našim opravdanim traženjima u kojima tako često bježimo.
Vrijeme je došašća put kršćanske mistike u otajstvu utjelovljenja. Boga koji se utjelovljuje u čovjeka. Njega koji je obličjem čovjeku nalik (Fil 2,7). Nalikuje svakom čovjeku. Čovjeku u njegovom traganju i bježanju. Hrleći Bogu, vratimo se sebi, dopuštajući da nas obasja Sunce koje dolazi!
…darom premilosrdnog srca Boga našega
po kojem će nas pohoditi
Mlado sunce s visine
da obasja one što sjede u tmini
i sjeni smrtnoj,
da upravi noge naše na put mira. (Lk 1, 78-79)
Pjesma The Hound of Heaven: ovdje
