Svako malo susretnemo se s novim načinom neobične potjere. Nisu to nekakvi progoni na kakve smo naviknuli, ako se to uopće može izraziti riječju "naviknuli".
Progoniti nekoga znači oduzeti mu neka osnovna ljudska prava, obespraviti ga po nekom kriteriju. Tu se obično naiđe na kršenje slobode kretanja, mišljenja ili govora. Progoni su nekad značili stavljati nekoga izvan zakona, lišavanje svih prava. Gdje smo mi danas i jesmo li se, kao čovječanstvo kojemu je u genima razvijati se i htjeti više, jače i dalje, puno promijenili kad su progoni u pitanju?
______________ piše: fra Željko
Danas se oni događaju, doduše, na mnogo napredniji način pa tu možemo gledati na razvoj ili napredak koji je neizostavan dio svačijeg života. Na ovakvo razmišljanje me potaknula nedavno započeta i još uvijek tekuća rasprava o Zakonu o umjetnoj oplodnji kao i zabrana izražavanja vjerskih gesti na sportskim terenima, konkretno nogometnim. Ministru zdravstva Milinoviću su spočitavali da je vjernik, a nogometna se reprezentacija Brazila zajednički zahvalila Bogu na osvajanju Kupa konfederacija, a Danci su uputili prosvjed zbog toga. Treba biti pošten pa pogledati i na drugu stranu medalje te zamisliti situaciju u kojoj bi ministar zdravstva bio vjernik kulta nekog boga kome se prinose ljudske žrtve pa si predočiti kakvi bi onda bili stavovi tog ministra. Ili da je ministar obrane bombaš samoubojica koji također vjeruje u Boga. Ali mi razmišljamo o kršćanskom Bogu, Bogu Isusa Krista koji se žrtvovao za nas, a od nas traži ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Kad sam spomenuo potjeru, to nije bilo slučajno. Promotrimo sudionike te potjere: subjekta i objekta potjere, odnosno progonitelja i progonjenoga. Progonitelj je čovjek, onaj koji teži razvoju. Onaj koji se toliko razvio da nema više koga progoniti, sve je ukrotio, svime ovladao, sve postigao. Treba mu nova žrtva, novi plijen, nešto skroz izazovno. Svemir je neistražen, možda tamo ima nekoga. Valjda je svemir još prevelik zalogaj, ali i on je izazov. Progonjeni je Bog. Paradoksalno. Čovjek progoni Boga. Stvorenje progoni Stvoritelja. Čovjek vjernik se oduvijek susretao s protivnicima vjere. Oni su mu na različite načine pokušavali pokazati i dokazati da je u krivu. Ova teza stoji i u suprotnom smjeru. Čovjek, dakle, progoni Boga. S vremena na vrijeme pojave se vijesti na različitim portalima o raznoraznim vjerskim pitanjima. Bilo da je riječ o nošenju feredže, postavljanju ili uklanjanju križeva iz učionica ili uopće izražavanju svoje vjerske pripadnosti bilo kojom gestom u javnosti, uvijek se nameće pitanje privatnog i javnog života pojedinca. Ako se progoni Bog u kojeg vjerujem, odnosi li se taj progon i na mene kao pojedinca? Izlizana parola o tome kako je Crkvi mjesto samo u sakristiji se na razne načine očituje u svakodnevnom javnom životu. Dobije se dojam da čovjek Boga treba ostaviti kod kuće, kod kreveta po mogućnosti. Ondje mu se može obratiti ili pomoliti, ako hoće, jutrom i navečer, ali neka ga ne nosi nigdje više. Boga i savjest ostavi kući i kreni u novi radni dan. Politika? Što tu Bog ima tražiti? Ako ti nešto vjeruješ, nemoj to povezivati s onim što govoriš za govornicom ili pred kamerama. Političar vjernik? Ne bih rekao... Sport? Što tu Bog ima tražiti? Ako ti nešto vjeruješ, nemoj to povezivati sa svojim uspjehom ili dostignućem. Što Bog ima s tim? Nije valjda On vježbao i žrtvovao se mjesto tebe? Sportaš vjernik? Ne bih rekao... Škola? Što tu Bog ima tražiti? Učenik, student vjernik? Ne bih rekao... Ured? Cesta? Tajnica vjernica? Vozač autobusa, policajac, pekar, menadžer vjernik? Ne bih rekao... Dojma sam da će uskoro i pogled upravljen prema gore, u nebesa, biti sankcioniran i uvredljiv. Neke geste, ovisno o religiji, jasno daju do znanja da osoba želi zahvaliti se, upraviti molbu ili sasuti hrpu prigovora nekom višem biću. Ili neka obilježja žele dati do znanja da je čovjek vjernik. I tu valjda nastaje problem. Sklonite tog Boga! Nemojte me podsjećati na Njega! Što će sad On tu? Osiguranje! Kao da vrište oni kojima takve stvari smetaju...
Ponekad Mu se obratim riječima: Ja ovo ne mogu sam... Dozivam Ga ne bi li mi bio barem malo bliži, ne bi li mi dao do znanja da je uz mene. Da je moj Prijatelj. I onda me začudi taj silni trud oko progona svakog spomena, skoro i svakog pogleda upravljena u nebo koji bi mogao značiti obraćanje Njemu. Kao da su se vratila neka prošla vremena... Ja neću sve sam. Ja ne znam sve sam. Ja ne mogu sve sam. Čime da se hvalim, osim svojim slabostima, rekao bi sveti Pavao. Problematično postaje živjeti u ovom svijetu ako si Kristov. Krist, naime, je malo zahtjevniji „gazda“ od onih na koje smo navikli. On hoće čitava tebe i mene. Ne želi mrvice koje mu dajem. Želi tebe i mene cijela. Ne sedam i pol minuta na dan. Ne sat vremena tjedno. Ne dva dana godišnje. Ne samo na nogometnom igralištu. Ne samo u kapelici. Ne samo prije objeda. On tebe i mene želi čitavo vrijeme. Biti kršćanin znači nositi Krista svugdje. Svjedočiti Krista u svakoj prilici, a ne samo onda kad je to zgodno i lako, kad smo u većini ili sigurni. Svijetlite kao svjetlila u svijetu...
______________ piše: fra Željko
Danas se oni događaju, doduše, na mnogo napredniji način pa tu možemo gledati na razvoj ili napredak koji je neizostavan dio svačijeg života. Na ovakvo razmišljanje me potaknula nedavno započeta i još uvijek tekuća rasprava o Zakonu o umjetnoj oplodnji kao i zabrana izražavanja vjerskih gesti na sportskim terenima, konkretno nogometnim. Ministru zdravstva Milinoviću su spočitavali da je vjernik, a nogometna se reprezentacija Brazila zajednički zahvalila Bogu na osvajanju Kupa konfederacija, a Danci su uputili prosvjed zbog toga. Treba biti pošten pa pogledati i na drugu stranu medalje te zamisliti situaciju u kojoj bi ministar zdravstva bio vjernik kulta nekog boga kome se prinose ljudske žrtve pa si predočiti kakvi bi onda bili stavovi tog ministra. Ili da je ministar obrane bombaš samoubojica koji također vjeruje u Boga. Ali mi razmišljamo o kršćanskom Bogu, Bogu Isusa Krista koji se žrtvovao za nas, a od nas traži ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Kad sam spomenuo potjeru, to nije bilo slučajno. Promotrimo sudionike te potjere: subjekta i objekta potjere, odnosno progonitelja i progonjenoga. Progonitelj je čovjek, onaj koji teži razvoju. Onaj koji se toliko razvio da nema više koga progoniti, sve je ukrotio, svime ovladao, sve postigao. Treba mu nova žrtva, novi plijen, nešto skroz izazovno. Svemir je neistražen, možda tamo ima nekoga. Valjda je svemir još prevelik zalogaj, ali i on je izazov. Progonjeni je Bog. Paradoksalno. Čovjek progoni Boga. Stvorenje progoni Stvoritelja. Čovjek vjernik se oduvijek susretao s protivnicima vjere. Oni su mu na različite načine pokušavali pokazati i dokazati da je u krivu. Ova teza stoji i u suprotnom smjeru. Čovjek, dakle, progoni Boga. S vremena na vrijeme pojave se vijesti na različitim portalima o raznoraznim vjerskim pitanjima. Bilo da je riječ o nošenju feredže, postavljanju ili uklanjanju križeva iz učionica ili uopće izražavanju svoje vjerske pripadnosti bilo kojom gestom u javnosti, uvijek se nameće pitanje privatnog i javnog života pojedinca. Ako se progoni Bog u kojeg vjerujem, odnosi li se taj progon i na mene kao pojedinca? Izlizana parola o tome kako je Crkvi mjesto samo u sakristiji se na razne načine očituje u svakodnevnom javnom životu. Dobije se dojam da čovjek Boga treba ostaviti kod kuće, kod kreveta po mogućnosti. Ondje mu se može obratiti ili pomoliti, ako hoće, jutrom i navečer, ali neka ga ne nosi nigdje više. Boga i savjest ostavi kući i kreni u novi radni dan. Politika? Što tu Bog ima tražiti? Ako ti nešto vjeruješ, nemoj to povezivati s onim što govoriš za govornicom ili pred kamerama. Političar vjernik? Ne bih rekao... Sport? Što tu Bog ima tražiti? Ako ti nešto vjeruješ, nemoj to povezivati sa svojim uspjehom ili dostignućem. Što Bog ima s tim? Nije valjda On vježbao i žrtvovao se mjesto tebe? Sportaš vjernik? Ne bih rekao... Škola? Što tu Bog ima tražiti? Učenik, student vjernik? Ne bih rekao... Ured? Cesta? Tajnica vjernica? Vozač autobusa, policajac, pekar, menadžer vjernik? Ne bih rekao... Dojma sam da će uskoro i pogled upravljen prema gore, u nebesa, biti sankcioniran i uvredljiv. Neke geste, ovisno o religiji, jasno daju do znanja da osoba želi zahvaliti se, upraviti molbu ili sasuti hrpu prigovora nekom višem biću. Ili neka obilježja žele dati do znanja da je čovjek vjernik. I tu valjda nastaje problem. Sklonite tog Boga! Nemojte me podsjećati na Njega! Što će sad On tu? Osiguranje! Kao da vrište oni kojima takve stvari smetaju...Ponekad Mu se obratim riječima: Ja ovo ne mogu sam... Dozivam Ga ne bi li mi bio barem malo bliži, ne bi li mi dao do znanja da je uz mene. Da je moj Prijatelj. I onda me začudi taj silni trud oko progona svakog spomena, skoro i svakog pogleda upravljena u nebo koji bi mogao značiti obraćanje Njemu. Kao da su se vratila neka prošla vremena... Ja neću sve sam. Ja ne znam sve sam. Ja ne mogu sve sam. Čime da se hvalim, osim svojim slabostima, rekao bi sveti Pavao. Problematično postaje živjeti u ovom svijetu ako si Kristov. Krist, naime, je malo zahtjevniji „gazda“ od onih na koje smo navikli. On hoće čitava tebe i mene. Ne želi mrvice koje mu dajem. Želi tebe i mene cijela. Ne sedam i pol minuta na dan. Ne sat vremena tjedno. Ne dva dana godišnje. Ne samo na nogometnom igralištu. Ne samo u kapelici. Ne samo prije objeda. On tebe i mene želi čitavo vrijeme. Biti kršćanin znači nositi Krista svugdje. Svjedočiti Krista u svakoj prilici, a ne samo onda kad je to zgodno i lako, kad smo u većini ili sigurni. Svijetlite kao svjetlila u svijetu... 
