Obećanje i dar

Što slavimo u Božiću? Ispunjenje obećanja i veliki dar. Veliki? Najveći dar!

Promotrimo dvije rečenice: Ne mogu ti ništa obećati, ali potrudit ću se i Obećavam. Obećati nešto, pa bila to i najmanja stvar na svijetu, povlači za sobom i element odgovornosti. A odgovornost kao da više nije najpoželjnija dužnost ili, ako se mogu tako izraziti, trajno zaposlenje. Ona iziskuje mnogo truda, vremena ali i živaca. Obećanje je svojevrstan teret, a s druge strane je i slatka pobjeda. Kad nešto obećavamo, stavljamo mnogo toga na kocku: naše sposobnosti, vjerodostojnost, zalaganje, snalažljivost, vlastito ja. Sve se to može pokazati i dobrim i lošim! Ukoliko ispunimo obećanje, ostvarili smo cilj. Obećanje tada, zapravo, dobiva smisao, dobiva konkretan i opipljiv oblik, ima svoj rezultat. Ispunjenje obećanja je nešto čemu se raduje i onaj tko je obećao i onaj kome je obećano. Onaj tko je obećao je dokazao da nije prevarant, prodavač magle, lažljivac. Onaj kome je obećano raduje se što nije ispao naivan, smiješan, što nije prevaren, izigran ili što nije izgubio vrijeme čekajući ispunjenje obećanja. To svi znamo iz vlastitog života. S obećanjima se ne razbacujemo olako, a kada obećamo nešto, trudimo se mnogo oko izvršenja obećanoga i čuvanja vlastita ugleda.

Svatko od nas, zacijelo, ima nekoga za koga čuva posebno mjesto u svom srcu. Nekoga koga voli na način kako ne voli nikoga drugoga ili barem jednu određenu skupinu ljudi voli na poseban način (užu obitelj, najbliže prijatelje). U određenom trenutku zaželimo im iskazati svoju ljubav, privrženost, odanost nekako drugačije osim riječima. Valjda nam zato služe darovi. Ma znam, susret je pokazivanje takvih osjećaja, dopisivanje isto tako, geste i tako dalje, ali dar je dar, priznat ćemo, zar ne? Pokušavamo pokazati da nam taj netko ipak znači nešto više u životu (i pokazujemo da smo svjesni da to dovoljno ne pokazujemo), želimo izazvati osmijeh više na licu drage nam osobe, pokušati uljepšati tmuran dan ili jednostavno želimo samo pokazati znak pažnje, na lijep način pokazati da nam je stalo do nekoga. Darovi se često vežu uz posebne prigode, a što je posebnija prigoda, posebniji je i dar. Što nam je draža osoba kojoj darujemo dar, to više vremena trošimo u pronalaženju ili izradi tog dara, njegovu pakiranju, odabiru papira za omot, pisanju prigodne poruke, odabiru načina na koji želimo predati dar osobi. Ako nekoga volimo, nije nam teško obići brojne trgovine, otići čak do drugog grada u toj potrazi, možda čak osluškivati dragu osobu ne bi li ona sama natuknula što bi najviše željela i što bi joj se najviše svidjelo. I svi se nadamo da će baš moj dar biti izniman i poseban. Priznajmo, imamo tada tremu i bojimo se kako će ta osoba primiti dar, hoće li joj se uopće svidjeti, hoće li možda još netko donijeti isti dar pa da sav moj trud bude uzaludan.

Što slavimo u Božiću? Ispunjenje obećanja i veliki dar. Veliki? Najveći dar! Ne volim se razbacivati riječju ljubav. Ona to ne zaslužuje. Ta ona se i ne razbacuje riječima nego djelima. Ali ako ovo nije bio čin neizrecive ljubavi, onda ne znam što bi drugo moglo biti. Bog je ovdje taj koji obećava. Pavao kaže: Doista, sva Božja obećanja u njemu (Isusu) su Da! (2Kor 1, 19). Dobili smo na dar Sina, dijete Isusa. A ja, čovjek nesavršen i strašljiv, mogu samo reći jedno bijedno, a ujedno i veliko, neprekidno i jednostavno te povrh svega djetinje iskreno: Hvala!