Svaka skupina, bila ona veća ili manja, povodi se za određenim pravilima prema kojima formira svoj pogled na ostatak svijeta, odnosno prema kojima usmjerava svoje djelovanje.
________________ piše: fra Željko
Skupine ili zajednice ljudi izgrađuju i svoje odnose prema ostalim skupinama i pojedincima. Mogu isključivati ostale, ali mogu i pomagati drugima. Mogu surađivati, ali mogu i osuđivati. Hoću reći da svi ljudi imaju svoja mjerila prema ostatku svijeta. Skupine, recimo to tako, ujedinjuju ljude istih stajališta i mjerila i oni formiraju stranke, vjerske zajednice, raznorazne interesne zajednice, krugove, inicijative ili pokrete. Svako vrijeme ima svoje težnje, ideje ili zamisli i svako vrijeme ima svoje probleme prema kojima treba zauzeti stav. Svaku pojavu društvo ili prihvaća ili joj se protivi. Taj svijet, zapravo, svakomu i svačemu uzima mjere. Prema tome odlučuje je li nešto ili netko poželjan ili ne. Tradicija, zakoni, pravila, dežurni ideolozi, kreatori javnoga mnijenja, novinari, gurui, vjerski vođe, lideri stranaka, vlastodršci su te mjere. Uklapa li se netko ili nešto u društvo, svijet, zajednicu, grupu, obitelj ili kakvu drugu skupinu, procjenjuje se, dakle, prema puno toga.
Kakav je osjećaj kad svijet nema tvoje mjere? Kad nisi poželjan, kad si osuđen, izopćen... Kakav je osjećaj kad drugi ne prihvaćaju tvoje postojanje (ili tvoj način postojanja) ili postojanje nekog fenomena jer to ne ulazi u one zadane parametre? Ne želim nikako reći da je sve dopušteno i da je ama baš svaka pojava dopuštena. Ali i ja želim zapitati se o tom osjećaju k
ad te svi mjere, a nitko te ne može izmjeriti jednostavno zbog toga što su tvoje mjere izvanredne, izvanserijske i ne postoje aparati koji ih mogu obuhvatiti. Nisi običan, a ni prosječan. Nisi čak ni iznad ili ispod prosjeka. Možda čudan ili neprilagođen. Izgubljen. Izvan dometa. Mora da je nezgodno kad te nikakvi sudovi i udruge ne mogu procijeniti ili definirati niti strpati na ovu ili onu stranu. Kad nadilaziš svaki pokus i svako ispitivanje, svako mnijenje i svako shvaćanje. Tada moraš valjda izgledati ili čudno ili u najmanju ruku sumnjivo. Tko će ti tada prići? Tko će te saslušati? Tko će te razumjeti? Ako bi te netko htio razumjeti, morao bi se izdići iznad svega poznatoga i svih predrasuda, zaboraviti na sve što je dosad znao i osloboditi se svega na što se dosad oslanjao. Izgubiti čvrsto tlo pod nogama stvoreno od uvriježenih mišljenja i sudova, tradicije i kulture... I gdje uopće naći takve ljude? U kojim udrugama, strankama, u kojim firmama i na kojim sveučilištima? U kojem polju i na kojoj cesti; u kojoj državi i u kojem mjestu? Isuse iz Nazareta, kakav je osjećaj kad svijet nema Tvoje mjere? Kakav je osjećaj upasti u svijet, u određenu kulturu i životne probleme, u određenu zajednicu koja ima svoje vizije i ideje, svoje običaje i zakone, koja ima svoje mjere? Te mjere su redovito bile razlogom neshvaćanja i odbacivanja Tebe. Te mjere su te htjele skučiti, ograničiti i usmjeriti. Te mjere su te htjele učiniti običnim. Ti si sve činio novo (usp. Otk, 21,5)! Donio si nove mjere. Kad već svijet nema Tvoje mjere, onda si predstavio svoje parametre i počeo oduševljavati ljude. Vidjeli su u tebi nešto posebno. Vidjeli su da stare mjere zaboravljaju čovjeka, da postoje same radi sebe. Svijet koji nema Tvoje mjere je izazov. Kako mu predstaviti svoje mjere, a ne biti osuđen i odbačen? Toliki rizik je u pitanju i toliko je toga na kocki. Čak i goli život.
Evanđelje – Knjiga života. Tko izgubi život svoj poradi mene, sačuvat će ga (Mt, 10, 39)! Moj otac, sveti Franjo Asiški, to je shvatio. Vidio je gdje je ono bitno i koje mjere su važeće. Knjiga života je prepuna novih mjera koje hoće preobraziti svijet. Preobraziti čovjeka! Bitno je i želim li ja to. Izgubiti svoj život u očima svijeta i ostati nepoznanica mjernim aparatima koje koristi svijet, a zapravo, u isto vrijeme, spašavati svoj život. Mogu li se ja ohrabriti i ostaviti sve i poći za Njim (Lk 5,11), prihvaćajući u svoj život novi sustav mjernih jedinica? Isuse iz Nazareta! Kako li si bio sretan kad su se oni ribari na tvoj zov "okuražili" i pošli za Tobom? Pa onaj carinik iz svog ureda! Onaj sa smokve! To je toliko moćno, jer si doveo u pitanje toliko toga! Krećem lagano Matejevim evanđeljem i gledam kako preobražavaš i obnavljaš lice zemlje (Ps 104,30). Govoriš što je pravo blago (Mt 6,21), kakva je prava molitva (6,5-14). Govoriš da treba ljubiti i neprijatelje (5,43-48). Govoriš o neograničenu opraštanju (18,21-22) i da je najveći, zapravo, onaj tko je najmanji (18,1-5). Rušiš ljudske predaje koje ljudi predadoše sami sebi (15,1-20) te govoriš književnicima i farizejima kojima upućuješ sedam puta "jao" i kako se trebaju ponašati Tvoji učenici (23,1-32). Zavirih načas i u Luke i čuh te što govoriš s križa: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! (Lk, 23,34). Preokrenuo si toliko toga. Bacio si novo svjetlo na čovjeka. Dao si mu toliku važnost i dokazao si koliko Ti je bitan kad si umro za njega, za mene, na križu... A ja se se hvatam u mreže vlastitih mjera i pravila, ne vidim dalje od vlastitog nosa i, trzajući se, još se više zaplićem. Kompliciram si vlastitu situaciju. Zašto mi je tako teško prihvatiti Tebe i Tvoje mjere? Gledati Tvojim očima? Teško je bilo i tvojim suvremenicima, a teško je i mojim suvremenicima zajedno sa mnom. Kao da nas čujem govoriti: "Tko je tebi predavao logiku?" Ti govoriš takve stvari koje će me, ukoliko ih budem prakticirao, izvrgnuti poniženju, iskorištavanju, podsmijehu, siromaštvu, odbačenosti... Ah, da... I ti si kroz sve to prošao i sve to proživio. Sad se sjetih...
