Ove su riječi napisane vrlo davno. Toliko riječi susretnem svaki dan. Značajnih i beznačajnih. Glasnih i tihih. Lijepih i ružnih. Novih i starih.
____________ piše: fra Željko
Možda bi netko postavio pitanje: „Zašto posezati za riječima starim i nekoliko tisuća godina, kad imamo i novijih i aktualnijih?“ Nekoliko redaka prije ovih riječi iz naslova stoji: Ovako govori Jahve... A Njegova je riječ uvijek nova i uvijek aktualna. O meni ovisi kako ću je primiti. Jučer, na primjer, za vrijeme čitanja evanđelja na misi uhvatio me grč u stopalu pa sam neko vrijeme pokušavao namjestiti nogu u udoban položaj. Kad sam uspio odvratiti pozornost od grča u nozi, evanđelje je već pročitano. Ja sam zapamtio samo onaj dio s početka kad su se spomenula druga sedamdesetidvojica učenika. To evanđelje je prošlo kraj mene gotovo neprimjetno. Naprotiv, ovaj redak iz naslova proizveo je u meni oduševljenje. Polet. Čak i neku radost zbog pronalaska onoga što sam možda nesvjesno tražio - Božjeg samoočitovanja o svojoj prisutnosti.
Sv. otac Franjo je ovaj redak uzeo k srcu dosta ozbiljno. Jer kako drukčije objasniti čovjeka koji umije ispjevati Pjesmu stvorova promatrajući čitav svijet kao ono što je djelo Božjih ruku? Za Franju je rečeno da je on bio čovjek koji je postao molitva. Imajući sve ovo u vidu, bit će nam kudikamo jasnije zašto je taj sveti čovjek oblizivao usne kad bi izgovarao Isusovo ime i zašto se o Bogu izjasnio kao o svakom dobru i vrhovnom dobru. Prepoznati Boga u jednostavnim stvarima kao što su ptice i cvijeće, nekada se čini banalnim. Bog u kemijskim laboratorijima, svemirskim daljinama, crnim rupama, nedešifriranim pismima, nerješenim slučajevima? Zašto ne?
Sjećam se jednog predavanja prof. Tončija Matulića u kojem se dotakao odnosa znanosti i religije. Parafraziram. Pojedini znanstvenici žele stjerati Boga u nepoznato, a zalazeći u dosad nepoznata područja kao da žele pokazati: „Eto! Vidite da Boga tu nema niti ga je ikad bilo. Samo to nismo dosad otkrili. A dosad ste živjeli u zabludi da je Bog tu.“ Kao da ono što se dade objasniti znanstvenim metodama ipso facto prestaje biti Božje djelo. Profesor je tada zaključio kako za mene nije presudno da je Bog tamo gdje ne znam, nego tamo gdje ja znam, gdje znanost sigurno zna! Radi se o pojmu filling gaps – začepljivanju rupa. Ono što se ne da znanstveno objasniti, obrazložiti – Bože, eto tebe tamo.
...izvan mene sve je ništavilo. Rastvorena Biblija preda mnom. Spisi sv. Franje i Klare do nje. Par sličica svetaca na hrpi. Na zidovima raspelo iz crkve sv. Damjana, Kristova ikona i ikona Bogorodice s Djetetom. Skinuo sam naočale, ali ipak registriram u kutu sliku sluge Božjeg Ivana Pavla II. i još jednu Kristovu ikonu iz Taizéa. Čudim se sam množini nabožnih predmeta u svojoj sobi. Brzo će ponoć. Vlada potpuna tišina. Otpijam tri gutljaja vode. Krevet me mami. Izvan mene sve je ništavilo. Bez Njega mi se sve čini besmislenim. I ustajanje i spavanje. I riječi i slova. I pisanje i crtanje. I govor i tišina. I zidovi i sobe. I svijetlo i tama. I knjige i pjesme. I vid i sluh. I stvari i predmeti. I radost i žalost. Bog sve u svemu (1Kor 15,28).
Sv. otac Franjo je ovaj redak uzeo k srcu dosta ozbiljno. Jer kako drukčije objasniti čovjeka koji umije ispjevati Pjesmu stvorova promatrajući čitav svijet kao ono što je djelo Božjih ruku? Za Franju je rečeno da je on bio čovjek koji je postao molitva. Imajući sve ovo u vidu, bit će nam kudikamo jasnije zašto je taj sveti čovjek oblizivao usne kad bi izgovarao Isusovo ime i zašto se o Bogu izjasnio kao o svakom dobru i vrhovnom dobru. Prepoznati Boga u jednostavnim stvarima kao što su ptice i cvijeće, nekada se čini banalnim. Bog u kemijskim laboratorijima, svemirskim daljinama, crnim rupama, nedešifriranim pismima, nerješenim slučajevima? Zašto ne?
Sjećam se jednog predavanja prof. Tončija Matulića u kojem se dotakao odnosa znanosti i religije. Parafraziram. Pojedini znanstvenici žele stjerati Boga u nepoznato, a zalazeći u dosad nepoznata područja kao da žele pokazati: „Eto! Vidite da Boga tu nema niti ga je ikad bilo. Samo to nismo dosad otkrili. A dosad ste živjeli u zabludi da je Bog tu.“ Kao da ono što se dade objasniti znanstvenim metodama ipso facto prestaje biti Božje djelo. Profesor je tada zaključio kako za mene nije presudno da je Bog tamo gdje ne znam, nego tamo gdje ja znam, gdje znanost sigurno zna! Radi se o pojmu filling gaps – začepljivanju rupa. Ono što se ne da znanstveno objasniti, obrazložiti – Bože, eto tebe tamo....izvan mene sve je ništavilo. Rastvorena Biblija preda mnom. Spisi sv. Franje i Klare do nje. Par sličica svetaca na hrpi. Na zidovima raspelo iz crkve sv. Damjana, Kristova ikona i ikona Bogorodice s Djetetom. Skinuo sam naočale, ali ipak registriram u kutu sliku sluge Božjeg Ivana Pavla II. i još jednu Kristovu ikonu iz Taizéa. Čudim se sam množini nabožnih predmeta u svojoj sobi. Brzo će ponoć. Vlada potpuna tišina. Otpijam tri gutljaja vode. Krevet me mami. Izvan mene sve je ništavilo. Bez Njega mi se sve čini besmislenim. I ustajanje i spavanje. I riječi i slova. I pisanje i crtanje. I govor i tišina. I zidovi i sobe. I svijetlo i tama. I knjige i pjesme. I vid i sluh. I stvari i predmeti. I radost i žalost. Bog sve u svemu (1Kor 15,28).
