Kad čitam poslije-uskrsne svetopisamske tekstove, ponekad s podsmijehom gledam na onu Tominu malovjernost. Neshvatljivo mi je kako apostoli odmah u Isusu nisu prepoznali više od običnog čovjeka - Božjeg pomazanika.
_______________ piše: fra Dalibor
Ne čude me ni političari Herod i Pilat. Oni od straha za svoje stolice pa čak i život nisu smjeli prepoznati Prepoznatljivog. Ne čude me ni ondašnji veliki svećenici jer osobe zadužene za duhovnost nerijetko samo sebe smatraju pravovjernim pa ne čudi što nisu priznavali Isusovu nauku, a pogotovo djela. Oni koji propagiraju toleranciju često znaju biti i najnetolerantniji. Bi li me trebala iznenaditi masa po ovom pitanju? I ne baš. Još od neandertalskih ljudi pa sve do ovih današnjih „europskih“, masa je uvijek bila ista. Željna kruha i igara. Podložna svakoj manipulaciji. Obećaj im brda i doline. Daj im koricu kruha kao predokus onoga što slijedi – oni će biti zadovoljeni. Bez ikakve će grižnje savjesti ugristi onu ruku koja ih hrani, ako im neka druga ponudi nešto primamljivije ili - drugačije.
Isusovu su, dakle, pojavu doživjeli apostoli, vjerski i državni službenici te masa. Većina je njih u Isusu vidjela isključivo čovjeka revolucionara. Onog koji će ih snagom mača, katapulta i snažne pesnice osloboditi rimskog jarma. Jedni su ga držali produhovljenim likom, a drugi prevarantom. Tek je uskrsnuće upotpunilo slagalicu i predstavilo im jasnu sliku.
Za razliku od apostola, mi, današnji vjernici, teško sebi možemo posvjestiti Isusovo čovještvo. Njegovo rođenje idealiziramo: za nas je ono savršena bajka s romantičnim elementima. Marija nam je nadnaravna osoba koja nikad nije imala zemaljskih problema. Imaju li se onda apostoli razloga podsmjehivati meni? Imaju. Za razliku od jednog Tome ili Filipa, moja je malovjernost na onoj čovječanskoj strani. Koliko sam se puta u sumnji zatekao ovako razmišljajući: „Isuse, lako je tebi pričati. Ti si Bog. Ti nisi morao ni polagati ispite ni gnjaviti se s kolokvijima. Nisi ti imao ovakvih briga…“ I onda se sjetim kako ona cijela priča u evanđeljima nije izvršenje jedne misije i jedna obična igra s običnim ljudima. Unaprijed pripremljena i odlično izrežirana predstava s Bogom u glavnoj ulozi.
Isus je itekako bio čovjek. U punom smislu te riječi. Nije on odglumio getsemansku agoniju te kasnije scene bestijalnog mučenja i sramotnog pribijanja na križ. Isusov očajni krik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ nije upit nego svojevrsna žalopojka, pa čak i optužba jednog poniženog čovjeka koji vapi svom Bogu i Ocu očekujući njegovu hitnu intervenciju.
No, za kraj bih citirao čovjeka po imenu C. S. Lewis (poznatog još i kao autora „Narnijskih kronika“): "Čovjek koji bi bio samo čovjek i rekao ono što je govorio Isus, ne bi bio nikakav veliki moralni učitelj. Bio bi ili luđak? Ili sâm pakleni đavao. Morate se odlučiti. Ili je taj čovjek bio i ostao Božji Sin ili je bio luđak, možda i nešto gore. Možete ga nazvati budalom. Ili jednostavno možete pasti pred njegove noge i nazvati ga Gospodinom i Bogom."
Ne čude me ni političari Herod i Pilat. Oni od straha za svoje stolice pa čak i život nisu smjeli prepoznati Prepoznatljivog. Ne čude me ni ondašnji veliki svećenici jer osobe zadužene za duhovnost nerijetko samo sebe smatraju pravovjernim pa ne čudi što nisu priznavali Isusovu nauku, a pogotovo djela. Oni koji propagiraju toleranciju često znaju biti i najnetolerantniji. Bi li me trebala iznenaditi masa po ovom pitanju? I ne baš. Još od neandertalskih ljudi pa sve do ovih današnjih „europskih“, masa je uvijek bila ista. Željna kruha i igara. Podložna svakoj manipulaciji. Obećaj im brda i doline. Daj im koricu kruha kao predokus onoga što slijedi – oni će biti zadovoljeni. Bez ikakve će grižnje savjesti ugristi onu ruku koja ih hrani, ako im neka druga ponudi nešto primamljivije ili - drugačije.
Isusovu su, dakle, pojavu doživjeli apostoli, vjerski i državni službenici te masa. Većina je njih u Isusu vidjela isključivo čovjeka revolucionara. Onog koji će ih snagom mača, katapulta i snažne pesnice osloboditi rimskog jarma. Jedni su ga držali produhovljenim likom, a drugi prevarantom. Tek je uskrsnuće upotpunilo slagalicu i predstavilo im jasnu sliku.
Za razliku od apostola, mi, današnji vjernici, teško sebi možemo posvjestiti Isusovo čovještvo. Njegovo rođenje idealiziramo: za nas je ono savršena bajka s romantičnim elementima. Marija nam je nadnaravna osoba koja nikad nije imala zemaljskih problema. Imaju li se onda apostoli razloga podsmjehivati meni? Imaju. Za razliku od jednog Tome ili Filipa, moja je malovjernost na onoj čovječanskoj strani. Koliko sam se puta u sumnji zatekao ovako razmišljajući: „Isuse, lako je tebi pričati. Ti si Bog. Ti nisi morao ni polagati ispite ni gnjaviti se s kolokvijima. Nisi ti imao ovakvih briga…“ I onda se sjetim kako ona cijela priča u evanđeljima nije izvršenje jedne misije i jedna obična igra s običnim ljudima. Unaprijed pripremljena i odlično izrežirana predstava s Bogom u glavnoj ulozi. Isus je itekako bio čovjek. U punom smislu te riječi. Nije on odglumio getsemansku agoniju te kasnije scene bestijalnog mučenja i sramotnog pribijanja na križ. Isusov očajni krik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ nije upit nego svojevrsna žalopojka, pa čak i optužba jednog poniženog čovjeka koji vapi svom Bogu i Ocu očekujući njegovu hitnu intervenciju.
No, za kraj bih citirao čovjeka po imenu C. S. Lewis (poznatog još i kao autora „Narnijskih kronika“): "Čovjek koji bi bio samo čovjek i rekao ono što je govorio Isus, ne bi bio nikakav veliki moralni učitelj. Bio bi ili luđak? Ili sâm pakleni đavao. Morate se odlučiti. Ili je taj čovjek bio i ostao Božji Sin ili je bio luđak, možda i nešto gore. Možete ga nazvati budalom. Ili jednostavno možete pasti pred njegove noge i nazvati ga Gospodinom i Bogom."
