I sada, kad smo se „vratili u stvarni svijet” nakon božićnih i novogodišnjih blagdana, sjećamo li se još koje smo darove dobili? Ili već smišljamo što nam treba dogodine? Sjećamo li se svojih novogodišnjih odluka? Ili smo ih opet vratili pod tepih gdje smo ih i našli?
Obično nas na kraju svake kalendarske godine razni mediji obasiplju raznoraznim važnim i nevažnim statističkim podacima. Zaokružuje se jedna cjelina i zatvara jedna knjiga. Okreće se novi list rekli bismo. Taj je kraj godine obilježen slavljem, odmorom, radošću i naravno darovima. Ta dva tjedna su najburnija u čitavoj godini i obično nekako najbrže prođu. Ljudi su maksimalno angažirani, žele što ljepše provesti te dane i zato se više trude da bi to ostvarili.
Zanimljivo je gledati sve te pripreme za božićne i novogodišnje blagdane. Toliki trudi marljivost rijetko se kad može susresti tijekom godine, zapravo ovakvog spremanja i blještavila nema ni u jednom drugom vremenskom razdoblju. Zaista je zanimljivo sve to promatrati i vidjeti što sve ne činimo ne bi li uljepšali i usrećili i sebe i druge makar na nekoliko minuta, sati ili dana. Zašto ne više? Što je jedna minuta, sat ili samo nekoliko dana u usporedbi s čitavom godinom. Zar sve to ima ispunjenje svoga cilja u tako kratkom vremenskom razdoblju i bez trajnih posljedica?
Sve se više govori da slavlje Božića, Božić nije kao što je prije bio. Pa kako bi i bio kao nekad? Zabrinutosti, straha i nesigurnosti ima na svakom koraku. Toga je bilo i za prijašnje Božiće i mnoge su se nove godine dočekale u takvom ozračju, čak je bilo nemalo puta i gore. Siromaštvo, nezaposlenost i bijeda uzimaju sve više maha. O tome se danas i priča i ne priča. Ali, prije je bilo mnogo lošije stanje, zar ne? Ili pak ljudi nisu bili opterećeni tolikim materijalizmom pa su našli način kako da i oni budu radosni na Božić.
Sindrom koji je zahvatio današnjeg čovjeka mogao bi se dijagnosticirati jednom zanimljivom mišlju koju je napisao Sveb u svojoj rubrici „Kratko i (ne)jasno” u Večernjem listu: „Mi nemamo osjećaj manje vrijednosti. Mi samo imamo osjećaj manjka materijalnih vrijednosti”. A našu krvnu sliku bi ocrtali oni odavno poznati stihovi našeg pjesnika Preradovića: „Ljudsko srcu uvijek nešto treba…”
I sada, kad smo se „vratili u stvarni svijet” nakon božićnih i novogodišnjih blagdana, sjećamo li se još koje smo darove dobili? Ili već smišljamo što nam treba dogodine? Sjećamo li se svojih novogodišnjih odluka? Ili smo ih opet vratili pod tepih gdje smo ih i našli? U svoj toj brzini i trci koja nas spopadne tih dana, zaboravljamo da ti dani tako ne ispunjavaju svoju zadaću. A oni su tu kako bi nam dali svoj mir. Trajni dar, dar koji možemo i trebamo nositi svaki dan kroz godinu. Dar koji je nepropadljiv, ali dar koji često ostavimo neotvoren ispod božićnog drvca. Dar koji je tamo ostavio ne Djed Božićnjak, nego sam Novorođeni Isus.
