Etikete

____________piše: fra Željko

Skoro svaki dan nailazim na nove privjeske, nove naljepnice i etikete koje dajemo jedni drugima. Neke su opravdane, neke neopravdane. Neke provjerene, neke neprovjerene. Pokušam li ih skinuti, shvaćam da to nije nimalo lak zadatak. Puno je lakše zalijepiti nego odlijepiti, puno je lakše etiketirati, nego skinuti tu etiketu. Ulazim u trgovinu i gledam etiketu, tražim onaj papirić na kojemu piše ime i prezime određenog proizvoda. Na njemu je njegov bar code, cijena, proizvođač i još drugih informacija koje uglavnom i ne doživim previše. Uglavnom doživim cijenu i mjesto proizvodnje. Kod ljudi je drugačije. Ne nose sa sobom etikete i bar codove. Kod njih ne mogu dobiti gotovu informaciju o 'proizvodu', niti mogu odmah shvatiti porijeklo, godinu proizvodnje i mjesto boravka. Naravno, ovo su čak sporedne informacije kad je riječ o ljudima, a ne o proizvodima. Ipak se čudim i samome sebi kako nekad porijeklo, godina 'proizvodnje' i mjesto boravka mogu uvjetovati moj odnos prema drugima. Želim reći da prečesto druge shvaćam i doživljavam s premalo informacija, premalo podataka na onom papiriću koji je pričvršćen na vješalici u trgovini sportskom opremom. Događa li se to i tebi?

Donositi zaključke nije nikada lako. Na to se treba čak i natjerati. Lakše je kad netko drugi odlučuje umjesto mene. Lakše je kad netko vodi brigu umjesto mene, radi umjesto mene, dočim ja imam vremena za neke svoje hobije, zanimacije ili nezanimacije u obličju gubljenja vremena (ljenčarenje, ubijanje vremena s čim god). Ako donosim zaključke, onda to nosi sa sobom i neku odgovornost; odgovornost za vlastite zaključke. Ako donosim zaključke, to onda povlači za sobom da imam i vlastito mišljenje... Na čemu gradim svoje mišljenje? Imam li uopće vlastito mišljenje? Misliti je ljudski. Misliti, za Descartesa, znači biti, postojati. Ali, mišljenje je proces. Ono je kroničan događaj, ono traje. Teškoća nastaje u tome jer nekada treba odlučiti kada imam dovoljno podataka, kad je dovoljno istraživanja (ako ga je uopće bilo), kada podvući liniju... Ljudi koje znam su jednom ušli u moj život. Ljudi koje znam su jednom došli do te točke kad sam dobio mišljenje o njima. Od prvog kontakta, upoznavanja, prvih rečenica do poderanih 'tena' ili neopranih zubi. Mnogo je toga što oblikuje moje mišljenje. Mnogo toga ulazi u konkurenciju. Ponekad nemam pojma što ubaciti u košaru, a što izbaciti; što shvatiti kao bitno, a što kao nebitno.

Društvo koje obiluje mnoštvom informacija nužno utječe na oblikovanje mišljenja. Problematično je pratiti sve ono što bi moglo biti važno za nas, a ponuđeno je u nekakvom mediju. Zato nam često i promaknu bitni podaci. Koliko samo jedan čovjek nosi bitnih i nebitnih podataka? Ukoliko je taj čovjek moj prijatelj, pitam se, je li moguće da taj jedan čovjek, koji je moj prijatelj, može nositi nebitne podatke? Nećemo sad o glupostima koje taj čovjek, kojeg nazivam i smatram mojim prijateljem, može blebetati, nego o onom što on jest. Ali i te gluposti su dio njega. Upoznavajući podatke tog čovjeka, njegovu godinu 'proizvodnje', mjesto boravka i porijeklo, on postaje moj prijatelj. Nekad postanem nezasitan. Onda nema nebitnih podataka, onda nema viška podataka. Jer, vjerovali ili ne, i ti nepotrebni i nebitni podaci su dio života tog čovjeka. I oni oblikuju život tog čovjeka. I onda moj život i život tog čovjeka postane isprepleten. I onda taj čovjek doživljava moj život na specifičan način i obrnuto. I onda tog čovjeka mogu nazvat prijateljem, a taj čovjek može mene nazvat svojim prijateljem. Eto, meni to moćno...