Kroz čitav se život neminovno susrećemo s raznim oblicima razočaranja. Prijatelji nas iznevjere. Prevari nas trgovac nevina izgleda i osmjeha. Negativno nas iznenade članovi vlastite obitelji.
Pitamo se kako je to uopće moguće. Pitamo se poznajemo li mi, zapravo, te ljude. Razočaranja su neizbježna. Ta imamo posla s ljudima i ljudskim mogućnostima koja su često ispod naših očekivanja. Često mi sami imamo (pre)velika očekivanja od drugih pa se lako razočaramo. A ja sâm?
___________ piše: fra Željko
Zar se ne razočaram u samoga sebe više puta na dan kad znam da se moglo štošta bolje napraviti i da sam mogao drugačije postupiti. Razočaramo se u ljubavi. Razočaramo se u životnom pozivu. Razočaramo se u odabranu banku, odvjetnika, mešetara na burzi, osiguravajuće društvo, pravosudni sustav, ministre, predsjednika, premijera, politiku uopće, konobara, svećenika, osobu od povjerenja, prijatelja… Ovaj niz se može nastaviti onoliko koliko uspijemo pronaći zanimanja i poziva na svijetu, počevši od brata ili supruge do vozača hitne pomoći. U jednom trenutku taj netko sruši dotadašnju sliku o sebi i stavi u pitanje sve ono što smo do tada mislili o njemu. Taj trenutak bude možda najistinitiji od svih trenutaka koji su ugrađeni u međusobni odnos, a ono što smo do tada imali pred očima bila je obična fasada – maska. Svaki poziv sa sobom nosi određene karakteristike i određena očekivanja. Kod nekoga su ta očekivanja veća, kod nekoga manja. I, unatoč mnogome trudu, nikad neće doseći savršenstvo toliki konobari, svećenici, odvjetnici, časne sestre, liječnici, bankari, političari… Ali, to nije razlog za prestati truditi se! Metanoja!
Iznevjeren? Zaveden? Prevaren? Razočaran? Protekli dani su bili vjerojatno najgori dani u životu onih ljudi koji su odlučili ostaviti sve i poći za Isusom i za one koji su povjerovali da je Isus Krist. Što se to dogodilo s njima? Kakva je to morala biti pljuska koja je u sebi nosila proteklih par godina darovanih nekome koga sada više nema. Da, govorio je On lijepo i činio je čudesa. Sve to stoji. Ali Njega sada više nema. Krije ga veliki kamen na grobu. On je mrtav. Kojeg li razočaranja! On koji je toliko toga obećao… Ta rekao je da im ništa neće nedostajati, da će se brinuti za njih, da su im čak i vlasi na glavi izbrojene, da se ne brinu tjeskobno, da ih ljubi i voli… Na to smo najviše slabi. Kad nam netko rekne da nas voli i da je spreman učiniti sve za nas; tko Mu ne bi povjerovao? Tko ne bi učinio sve što On zaželi? I što sad? Jesu li to sve bila prazna obećanja kao i mnoga druga koja su imali prilike čuti. Samo, za razliku od ovoga, nisu se povodili za tim ispraznim riječima i ispadali smiješni i glupi. Ovaj je bio slatkorječiviji i uvjerljiviji od ostalih. Što sad? Strah i nevjerica pomiješani s onim gorkim osjećajem koji nas znade progoniti kad nismo sigurni u vlastite stavove, ali ipak moramo stajati iza njih. Sumnja…
Proći nam je tim putem razočaranja i tuge, patnje i sumnje, straha i tjeskobe. Proći nam je Veliki četvrtak, Veliki petak i tu Veliku subotu. Izdaju, smrt i grob. Razočaranje, bol i muk protkan sumnjom koji govori više od tisuću riječi. Tu tišinu i nestrpljenje. Taj mrak i tu tjeskobu. Taj nemir i nesigurnost. Tu se kuša naša vjera i tako se postaje Njegov. Uskrsno jutro je rastjeralo svaki prizvuk mogućnosti razočaranja. Kamen je odmaknut s groba, a povoji leže. Njega unutra nema. Aleluja je zaparala nesnosnom tišinom groba. Uskrsnuo je. Što to znači? Znači da je istina ono što je On govorio. Znači da je on sam Istina. Smrt, koja je prouzročila toliko suza i boli, sada je zaboravljena. Štoviše, ona je zgažena i pobijeđena. Smrt je pobijeđena. Sumnja je otklonjena.
Ta činjenica toliko govori o Isusu da govoriti je uzalud, badava peru sav je trud. Tko kuša taj tek pravo zna, što znači ljubav Gospodnja. Kušajmo živoga Krista, Pobjednika nad smrću! Spoznajmo što je ljubav Gospodnja. Osjetimo Ga osobom, ne dalekim i pomalo zaboravljenim. On se predade radi nas i našega spasenja. Ima li veće ljubavi od ove; da netko položi svoj život za svoje prijatelje? (usp. Iv 15,13)
Aleluja!
___________ piše: fra Željko
Zar se ne razočaram u samoga sebe više puta na dan kad znam da se moglo štošta bolje napraviti i da sam mogao drugačije postupiti. Razočaramo se u ljubavi. Razočaramo se u životnom pozivu. Razočaramo se u odabranu banku, odvjetnika, mešetara na burzi, osiguravajuće društvo, pravosudni sustav, ministre, predsjednika, premijera, politiku uopće, konobara, svećenika, osobu od povjerenja, prijatelja… Ovaj niz se može nastaviti onoliko koliko uspijemo pronaći zanimanja i poziva na svijetu, počevši od brata ili supruge do vozača hitne pomoći. U jednom trenutku taj netko sruši dotadašnju sliku o sebi i stavi u pitanje sve ono što smo do tada mislili o njemu. Taj trenutak bude možda najistinitiji od svih trenutaka koji su ugrađeni u međusobni odnos, a ono što smo do tada imali pred očima bila je obična fasada – maska. Svaki poziv sa sobom nosi određene karakteristike i određena očekivanja. Kod nekoga su ta očekivanja veća, kod nekoga manja. I, unatoč mnogome trudu, nikad neće doseći savršenstvo toliki konobari, svećenici, odvjetnici, časne sestre, liječnici, bankari, političari… Ali, to nije razlog za prestati truditi se! Metanoja!
Iznevjeren? Zaveden? Prevaren? Razočaran? Protekli dani su bili vjerojatno najgori dani u životu onih ljudi koji su odlučili ostaviti sve i poći za Isusom i za one koji su povjerovali da je Isus Krist. Što se to dogodilo s njima? Kakva je to morala biti pljuska koja je u sebi nosila proteklih par godina darovanih nekome koga sada više nema. Da, govorio je On lijepo i činio je čudesa. Sve to stoji. Ali Njega sada više nema. Krije ga veliki kamen na grobu. On je mrtav. Kojeg li razočaranja! On koji je toliko toga obećao… Ta rekao je da im ništa neće nedostajati, da će se brinuti za njih, da su im čak i vlasi na glavi izbrojene, da se ne brinu tjeskobno, da ih ljubi i voli… Na to smo najviše slabi. Kad nam netko rekne da nas voli i da je spreman učiniti sve za nas; tko Mu ne bi povjerovao? Tko ne bi učinio sve što On zaželi? I što sad? Jesu li to sve bila prazna obećanja kao i mnoga druga koja su imali prilike čuti. Samo, za razliku od ovoga, nisu se povodili za tim ispraznim riječima i ispadali smiješni i glupi. Ovaj je bio slatkorječiviji i uvjerljiviji od ostalih. Što sad? Strah i nevjerica pomiješani s onim gorkim osjećajem koji nas znade progoniti kad nismo sigurni u vlastite stavove, ali ipak moramo stajati iza njih. Sumnja…Proći nam je tim putem razočaranja i tuge, patnje i sumnje, straha i tjeskobe. Proći nam je Veliki četvrtak, Veliki petak i tu Veliku subotu. Izdaju, smrt i grob. Razočaranje, bol i muk protkan sumnjom koji govori više od tisuću riječi. Tu tišinu i nestrpljenje. Taj mrak i tu tjeskobu. Taj nemir i nesigurnost. Tu se kuša naša vjera i tako se postaje Njegov. Uskrsno jutro je rastjeralo svaki prizvuk mogućnosti razočaranja. Kamen je odmaknut s groba, a povoji leže. Njega unutra nema. Aleluja je zaparala nesnosnom tišinom groba. Uskrsnuo je. Što to znači? Znači da je istina ono što je On govorio. Znači da je on sam Istina. Smrt, koja je prouzročila toliko suza i boli, sada je zaboravljena. Štoviše, ona je zgažena i pobijeđena. Smrt je pobijeđena. Sumnja je otklonjena.
Ta činjenica toliko govori o Isusu da govoriti je uzalud, badava peru sav je trud. Tko kuša taj tek pravo zna, što znači ljubav Gospodnja. Kušajmo živoga Krista, Pobjednika nad smrću! Spoznajmo što je ljubav Gospodnja. Osjetimo Ga osobom, ne dalekim i pomalo zaboravljenim. On se predade radi nas i našega spasenja. Ima li veće ljubavi od ove; da netko položi svoj život za svoje prijatelje? (usp. Iv 15,13)
Aleluja!
