Neki sam dan čuo jednu zanimljivu priču:
Svako jutro na afričkoj ravnici, gazela se budi i misli: "Moram trčati brže od lava ili će me pojesti."
Svako se jutro lav budi i misli: "Moram trčati bar malo brže od najsporije gazele ili ću umrijeti od gladi."
Zbog toga na afričkoj ravnici nije važno jesi li lav ili gazela. Kad izađe Sunce, važno je trčati…
_________________ piše: fra Dalibor
Svaki put kad odem do zubara, on ima neodoljivu potrebu (možda i dužnost) pričati sa mnom o religiji i vjeri. Nekoliko je puta rekao kako mu je najdraža ona Pavlova misao: "Dobar sam boj bio, trku završio…" Pavlova misao nam ne govori o blještavom i u posljednje vrijeme sve više medijski isforsiranom svijetu sprintera nego nas podsjeća na stalne korake discipliniranog maratonca. Prije nekoliko godina gledao sam pripreme jednog kenijskog trkača: on ne trči samo zato da bi se što bolje pripremio te na koncu istrčao nekoliko kilometara na Olimpijskim igrama u zamjenu za sjajni medaljon i šačicu novca nego da, poput gazele i lava, preživi u kenijskoj pustopoljini. Kenijac je svaki dan trčao prodati robu iz rodnog sela na gradski sajam. Pavlova misao mi govori da kršćanska trka nije sprint nego maraton. Ako želimo stati na pobjedničko postolje, ako želimo vidjeti dizanje svoje zastave, ako želimo osjetiti zadovoljstvo kad nam oko vrata stave zlatnu medalju, ako želimo da nam oko zasuzi dok slušamo nebesku himnu, jedan je korak prema pobjedi podsjetiti se kako su trčali raniji pobjednici i detaljno proučiti njihov način pobjeđivanja.
Utrka vjere nije s nama počela. Prije nas su trčali pioniri. Sad zamislimo neke njihove izjave poslije utrke:
Augustin iz Kartage (afrički reprezentativac): "Mislim da sam maraton jako dobro istrčao, no ipak moram priznati da mi pripreme za utrku i nisu baš protekle u najboljem redu stoga hvala Izborniku što me ipak odabrao za trku!"
Mojsije je riječima hvale opisao svoje visinske pripreme na Sinaju.
Kad su Šimuna Petra novinari opkolili i znatiželjno ispitivali, on im je odgovorio: "Dosadašnje pripreme bile su mi dosadne, pa sam pokušao smisliti nešto svoje. Prvo sam pokušao trčati po vodi, ali punica nije bila baš oduševljena. Trebalo je svaki dan sušiti i sandale i tuniku – to se njoj nije svidjelo. Onda sam se sjetio Isusove upute 'Slijedi me', poslušao je i lagano stigao do kraja."
Na novinarsko pitanje kako je uspio pobijediti u ovako teškoj utrci, Ivan Krstitelj je lakonski odgovorio: "Sve je to do glave!"
Maksimilijan Marija Kolbe (poljski internacionalac) je iskreno odgovorio: "Pitate me kako sam uspio pobijediti… Bit ću iskren i neću okolišati s odgovorom: Mislim da bez pomoći blažene Djevice Marije, koja me zagovarala kod Sina, ne bih prešao ni stotinu metara."
Jesu li ovi maratonci bili savršeni? Naravno da nisu. Jesu li činili pogreške koje su mogle dovesti čak i do diskvalifikacije u utrci? Vjerojatno jesu. Možda su se spotaknuli na nekim preprekama. Možda čak uganuli zglob, ozlijedili mišić ili koljeno. Ali oni su trčali i nastavili trčati.
Mišljenja sam da uvijek trebamo trčati jer nam je, kao i lavu i gazeli, – život u pitanju. Zahvaljujući Kristu pobjeda je i nama zajamčena. Isus zna trčati. On je put. Ako budemo trčali po njegovim instrukcijama, čisto sumnjam da ćemo izgubiti.
Svako se jutro lav budi i misli: "Moram trčati bar malo brže od najsporije gazele ili ću umrijeti od gladi."
Zbog toga na afričkoj ravnici nije važno jesi li lav ili gazela. Kad izađe Sunce, važno je trčati…
_________________ piše: fra Dalibor
Svaki put kad odem do zubara, on ima neodoljivu potrebu (možda i dužnost) pričati sa mnom o religiji i vjeri. Nekoliko je puta rekao kako mu je najdraža ona Pavlova misao: "Dobar sam boj bio, trku završio…" Pavlova misao nam ne govori o blještavom i u posljednje vrijeme sve više medijski isforsiranom svijetu sprintera nego nas podsjeća na stalne korake discipliniranog maratonca. Prije nekoliko godina gledao sam pripreme jednog kenijskog trkača: on ne trči samo zato da bi se što bolje pripremio te na koncu istrčao nekoliko kilometara na Olimpijskim igrama u zamjenu za sjajni medaljon i šačicu novca nego da, poput gazele i lava, preživi u kenijskoj pustopoljini. Kenijac je svaki dan trčao prodati robu iz rodnog sela na gradski sajam. Pavlova misao mi govori da kršćanska trka nije sprint nego maraton. Ako želimo stati na pobjedničko postolje, ako želimo vidjeti dizanje svoje zastave, ako želimo osjetiti zadovoljstvo kad nam oko vrata stave zlatnu medalju, ako želimo da nam oko zasuzi dok slušamo nebesku himnu, jedan je korak prema pobjedi podsjetiti se kako su trčali raniji pobjednici i detaljno proučiti njihov način pobjeđivanja.
Utrka vjere nije s nama počela. Prije nas su trčali pioniri. Sad zamislimo neke njihove izjave poslije utrke:
Augustin iz Kartage (afrički reprezentativac): "Mislim da sam maraton jako dobro istrčao, no ipak moram priznati da mi pripreme za utrku i nisu baš protekle u najboljem redu stoga hvala Izborniku što me ipak odabrao za trku!"
Mojsije je riječima hvale opisao svoje visinske pripreme na Sinaju.
Kad su Šimuna Petra novinari opkolili i znatiželjno ispitivali, on im je odgovorio: "Dosadašnje pripreme bile su mi dosadne, pa sam pokušao smisliti nešto svoje. Prvo sam pokušao trčati po vodi, ali punica nije bila baš oduševljena. Trebalo je svaki dan sušiti i sandale i tuniku – to se njoj nije svidjelo. Onda sam se sjetio Isusove upute 'Slijedi me', poslušao je i lagano stigao do kraja."
Na novinarsko pitanje kako je uspio pobijediti u ovako teškoj utrci, Ivan Krstitelj je lakonski odgovorio: "Sve je to do glave!"
Maksimilijan Marija Kolbe (poljski internacionalac) je iskreno odgovorio: "Pitate me kako sam uspio pobijediti… Bit ću iskren i neću okolišati s odgovorom: Mislim da bez pomoći blažene Djevice Marije, koja me zagovarala kod Sina, ne bih prešao ni stotinu metara." Jesu li ovi maratonci bili savršeni? Naravno da nisu. Jesu li činili pogreške koje su mogle dovesti čak i do diskvalifikacije u utrci? Vjerojatno jesu. Možda su se spotaknuli na nekim preprekama. Možda čak uganuli zglob, ozlijedili mišić ili koljeno. Ali oni su trčali i nastavili trčati.
Mišljenja sam da uvijek trebamo trčati jer nam je, kao i lavu i gazeli, – život u pitanju. Zahvaljujući Kristu pobjeda je i nama zajamčena. Isus zna trčati. On je put. Ako budemo trčali po njegovim instrukcijama, čisto sumnjam da ćemo izgubiti.
