Lagana poput najlakšeg lahora, a opet snažna poput vihora dopirala je do mog srca melodija koju ljudska mašta ne može ni zamisliti.
______ piše: fra Dalibor
Zanesen tom anđeoskom pjesmom, gledao sam nebo u daljini, nebo crvenim plamenom obojano i sunce koje je izranjalo iz tog ognja probijajući si put svojim zlatnim kracima, razmičući oblake koji su sve više gubili onu jutarnju plamenu boju sve dok na nebeskom plavetnilu nisu zasjali poput bijelih golubica.
Promatrajući tu ljepotu, duh me, prožet nekom veličanstvenom snagom Božje ljubavi, ponese preko nepregledanih, u jutarnju maglu uronjenih, šumom prekrivenih i poput mora valovitih zelenih brežuljaka, tamo daleko, prema zlatnom izvoru života, prema suncu. Kao nekom čarolijom, preletjesmo dragi mi rodni kraj. Ali duh ne želi stati već me nosi dalje slijedeći vijugavi trag velike rijeke čija se površina ljeskaše poput srebra na ljetnom suncu između spleta tužnih savijenih vrba i vitkih bijelih breza. Na čas pomislih da će me ovako nositi sve do plavog mora, ali ne! Neka sila me okreće natrag prema suncu i ja, lagan poput ptice na krilima vjetra, brzo, poput strijele, poletjeh prema samom njegovu središtu.
Vrtoglavom brzinom uronim u izvor života, a duh me ponese naprijed još dalje u more. U more svjetlucavih zvijezda. Najednom stanem, tu u mraku, okružen bezbrojem malih svjetlucavih krijesnica. Nakon tolikog puta, n
akon toliko viđenih ljepota, stanem, pogledam u beskraj svemira i upitam sam sebe: „Tko je tvorac ovih ljepota? Tko je tvorac moje svijesti i moje savjesti? Tko je tvorac moje slobodne volje i mojih misli? Zbog čega je Netko i zbog kojeg je razloga učinio tako veličanstveno djelo?“ Nisam ni potpuno dovršio svoju misao, kad mi progovori moj unutrašnji duh i prodornim glasom upita: „Zar zbilja ne znaš smisao tih ljepota? Zar si uistinu pomislio da je sunce pravi izvor života? A Onaj koji je stvorio sunce? Zašto si njega zaboravio? Onog koji je pravi izvor vječnog života? Zašto si ga tražio u ljepotama svijeta i svemira kad znaš da tvorca ne možeš upoznati vidjevši samo njegovo djelo? Njega ne možeš pronaći u svijetu u kojem si ga tražio, ne možeš ga vidjeti, a ni naći svojim zemaljskim očima. Ne možeš ga ni obuhvatiti svojom ljudskom pameću. Želiš li ga pronaći“, reče mi glas, „poslušaj moje riječi pa zatvori svoje oči i ostavi pamet po strani. Otvori srce. Da, otvori svoje srce i tamo duboko, duboko u njegovom najudaljenijem kutku pronaći ćeš ono za čime si tragao.“Poslušao sam glas, zatvorio oči, uronio u dubinu svoga srca i pronašao smisao. „Bože, pa to si bio Ti! Cijelo me vrijeme tvoja velikodušna i beskrajna ljubav vodila.“
Ne potraja dugo taj trenutak spoznaje, a već mi se otvore oči i ja ugledam pred sobom ono isto zeleno more brežul
jaka s čije sam obale krenuo na put svoje mašte, ali ne bilo kakve mašte, već mašte kojom se poslužio sam Gospodin da bi mi pomoću nje progovorio iz srca i ukazao mi pravi put kojim ću ostvariti svoj životni smisao.Bez smisla nema života, a ni života bez smisla i zato ne sanjajte život nego živite svoj san. Gospodin to najbolje zna jer kakav bi to bio Otac koji ne pozna snove svoje djece. Bog nas poznaje, poznaje sve naše tajne i želje. On također zna kojim će načinom i u koje će vrijeme svojem djetetu objaviti tajnu života, a u toj životnoj tajni sastoji se cijeli čovjekov smisao. Otvorimo Mu svoje srce, pustimo neka nam Gospodin govori, neka nas savjetuje, a zatim zahvalno i radosno prihvatimo taj savjet, prihvatimo taj smisao da bismo mogli u onaj dan zajedno i u ljubavi s Božjim anđelima Svevišnjega gledati i u Njegovoj slavi uživati.
