Maslačak. Nisam botaničar niti bih želio pisati o maslačku s tog gledišta. Ali taj me cvijet u zadnje vrijeme "proganja".
__________ piše: fra Željko
Ne znam zašto me proganja i zašto baš taj cvijet među svima ostalima. Jednostavno, ne mogu ga istjerati iz glave u zadnje vrijeme. Dobro, ruku na srce, nisam se baš ni trudio protjerati ga iz glave u onim trenucima dok bi šetao po šetalištima u mojoj glavi, dok bi kucao na vrata centara za različita područja u mom mozgu, tražeći i on sam razlog svog posjeta mom sklopu razmišljanja. Nema na njemu neke posebne ljepote ni sjaja kao u orhideje ili neke jednostavne, prepoznatljive i općeprihvaćene ljepote kao u ruže, da bih ga, možda, zbog toga toliko zadržavao u mislima ili čak, štoviše, dozivao ga u misli. Još više, nikad prije nisam toliku pažnju posvećivao cvijeću. Ono je za mene više ono nešto čime mogu izmamiti osmijeh kod druge, meni drage osobe, uljepšati nekome dan; ono je, zapravo, znak pažnje. Ali maslačak. Toliko je jednostavan da ga se jedva primijeti, toliko je čest da ga ne zamijetimo olako, toliko je neugledan da ga nikome ne poklanjamo. Maslačak, jadni, mali i neugledni cvijet. Sjećam se dok sam bio dijete kako sam se znao zabavljati pušući u maslačak i dok sam promatrao njegove vlasi s glave kako odlaze niz vjetar poput padobrana i skrivaju se negdje u travi. Njegova glava bez vlasi nije više predstavljala zanimaciju i završavala bi u travi. Nerijetko bi maslačak poslužio kao lopta koja bi gdjekad sjela na volej.
Pokraj staze kojom često šećem često ugledam maslačak. I odmah se pokušavam sjetiti gdje sam ono zadnji put stao sa svojim mislima posvećenim samo njemu. Jutros mi opet pade na pamet ničim izazvan. Ne znam ni gdje bih počeo ni gdje stao. Nije to bogzna kakvo razmišljanje, ali je razmišljanje. Nedavno sam vidio puno polje maslačaka. Zapušteno polje, usred ničega. A u njemu more maslačaka, neznatnih i jadnih, grupiranih u takvu čudesnu masu da se sve bijeli kao snijeg. Izgledaju kao jedan. I kao nijedan. I opet stvarno, ništa posebno. Samo more maslačaka koje će malo tko primijetiti, koje će malo tko zapamtiti, a rijetki su, a tu se čudim i samome sebi, koje će natjerati na razmišljanje. Onih par maslačaka uz moje šetalište stoje i provode bezbrižno svoje obične dane protežući i njišući se na laganom povjetarcu. Malo tko bi primijetio da ih ondje nema. Pitam se samo koliki bi potres i bi li uopće nastao potres u prirodi kad maslačaka više uopće ne bi bilo. Znam samo da bi nestalo mnogo dječjih osmjeha i veselih očiju roditelja koje bi svijetlile gledajući svoju dječicu u razigranom puhanju u glavu maslačka. Dramu maslačka tu nitko i ne doživljava. A možda mu je baš to životna želja. Da mu netko puhne u glavu…
Jednostavan i običan, nenametljiv i samozatajan, skroman i neprimjetan. To je naš maslačak. A opet, sa sv. ocem Franjom kličem i vičem i radujem se tom Božjem čudu: Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem maslačku. On je tako jednostavan i običan, nenametljiv i samozatajan, skroman i neprimjetan, ponizan i blag. On je znak Tvoje dobrote. On je znak Tvoje blagosti. On je znak Tvoje veličine u malenosti. I on je Tvoje stvorenje. Maslačak svakako nije prva misao, pa ni stota kad se želim približiti Bogu, hvaliti ga, moliti mu se. Ali danas jest. I nadam se da ga neću zaboraviti. Od brata maslačka možemo puno toga naučiti, ali i vidjeti čudesnog Stvoritelja. Prorok Jeremija kaže: Velik si u svojim naumima, silan u svojim djelima! (Jer 32, 19) A sveti pisac u Otkrivenju donosi Jaganjčevu pjesmu: Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! (Otk 15, 3) Dopustite mi da primijetim u bratu maslačku brata koji hvali i blagoslivlja Gospodina moga te mu se zahvaljuje i služi mu u poniznosti velikoj.
fra3
Ne znam zašto me proganja i zašto baš taj cvijet među svima ostalima. Jednostavno, ne mogu ga istjerati iz glave u zadnje vrijeme. Dobro, ruku na srce, nisam se baš ni trudio protjerati ga iz glave u onim trenucima dok bi šetao po šetalištima u mojoj glavi, dok bi kucao na vrata centara za različita područja u mom mozgu, tražeći i on sam razlog svog posjeta mom sklopu razmišljanja. Nema na njemu neke posebne ljepote ni sjaja kao u orhideje ili neke jednostavne, prepoznatljive i općeprihvaćene ljepote kao u ruže, da bih ga, možda, zbog toga toliko zadržavao u mislima ili čak, štoviše, dozivao ga u misli. Još više, nikad prije nisam toliku pažnju posvećivao cvijeću. Ono je za mene više ono nešto čime mogu izmamiti osmijeh kod druge, meni drage osobe, uljepšati nekome dan; ono je, zapravo, znak pažnje. Ali maslačak. Toliko je jednostavan da ga se jedva primijeti, toliko je čest da ga ne zamijetimo olako, toliko je neugledan da ga nikome ne poklanjamo. Maslačak, jadni, mali i neugledni cvijet. Sjećam se dok sam bio dijete kako sam se znao zabavljati pušući u maslačak i dok sam promatrao njegove vlasi s glave kako odlaze niz vjetar poput padobrana i skrivaju se negdje u travi. Njegova glava bez vlasi nije više predstavljala zanimaciju i završavala bi u travi. Nerijetko bi maslačak poslužio kao lopta koja bi gdjekad sjela na volej.
Pokraj staze kojom često šećem često ugledam maslačak. I odmah se pokušavam sjetiti gdje sam ono zadnji put stao sa svojim mislima posvećenim samo njemu. Jutros mi opet pade na pamet ničim izazvan. Ne znam ni gdje bih počeo ni gdje stao. Nije to bogzna kakvo razmišljanje, ali je razmišljanje. Nedavno sam vidio puno polje maslačaka. Zapušteno polje, usred ničega. A u njemu more maslačaka, neznatnih i jadnih, grupiranih u takvu čudesnu masu da se sve bijeli kao snijeg. Izgledaju kao jedan. I kao nijedan. I opet stvarno, ništa posebno. Samo more maslačaka koje će malo tko primijetiti, koje će malo tko zapamtiti, a rijetki su, a tu se čudim i samome sebi, koje će natjerati na razmišljanje. Onih par maslačaka uz moje šetalište stoje i provode bezbrižno svoje obične dane protežući i njišući se na laganom povjetarcu. Malo tko bi primijetio da ih ondje nema. Pitam se samo koliki bi potres i bi li uopće nastao potres u prirodi kad maslačaka više uopće ne bi bilo. Znam samo da bi nestalo mnogo dječjih osmjeha i veselih očiju roditelja koje bi svijetlile gledajući svoju dječicu u razigranom puhanju u glavu maslačka. Dramu maslačka tu nitko i ne doživljava. A možda mu je baš to životna želja. Da mu netko puhne u glavu…Jednostavan i običan, nenametljiv i samozatajan, skroman i neprimjetan. To je naš maslačak. A opet, sa sv. ocem Franjom kličem i vičem i radujem se tom Božjem čudu: Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem maslačku. On je tako jednostavan i običan, nenametljiv i samozatajan, skroman i neprimjetan, ponizan i blag. On je znak Tvoje dobrote. On je znak Tvoje blagosti. On je znak Tvoje veličine u malenosti. I on je Tvoje stvorenje. Maslačak svakako nije prva misao, pa ni stota kad se želim približiti Bogu, hvaliti ga, moliti mu se. Ali danas jest. I nadam se da ga neću zaboraviti. Od brata maslačka možemo puno toga naučiti, ali i vidjeti čudesnog Stvoritelja. Prorok Jeremija kaže: Velik si u svojim naumima, silan u svojim djelima! (Jer 32, 19) A sveti pisac u Otkrivenju donosi Jaganjčevu pjesmu: Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! (Otk 15, 3) Dopustite mi da primijetim u bratu maslačku brata koji hvali i blagoslivlja Gospodina moga te mu se zahvaljuje i služi mu u poniznosti velikoj.
fra3
